U Veneciji je u devedeset i trećoj godini nakon teške bolesti preminula poznata hrvatska likovna umjetnica, majstorica tapiserije svjetskog glasa, ali i plodna kostimografkinja i scenografkinja Jagoda Buić. Rođena Splićanka, Jagoda Buić bila je svestrano obrazovana, što i ne čudi zna li se da joj je otac bio splitski gradonačelnik dr. Mirko Buić, odvjetnik, publicist, ministar u vladi Kraljevine SHS i posljednji ban Primorske banovine kojega je krstio don Frane Bulić.
Tečaj slikanja mlada Jagoda Buić upisala je još kod slikara Ante Kaštelančića, da bi nakon odlaska u Zagreb upisala tamošnju Akademiju za primijenjenu umjetnost i dizajn, gdje su joj profesori bili Kosta Angeli Radovani i Vjenceslav Richter. Upisala je i povijest umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, da bi potom studij kostimografije i scenografije nastavila u Rimu i Veneciji.
Diplomirala je u Beču na Akademiji za primijenjene umjetnosti, da bi nakon povratka u domovinu počela intenzivno stvarati kostime i scenografije za kazališta u Splitu, Osijeku, Zagrebu, ali i za Dubrovačke ljetne igre te Splitsko ljeto. Već na početku svoje bogate kazališne karijere surađivala je s intelektualcima kao što su to Branko Gavella, Dino Radojević, Marko Fotez, Vlado Habunek, Kosta Spaić... učeći od najboljih.
Potpisala je više od stotinu i pedeset kostimografija i scenografija, a bavila se i filmskim kostimima (za filmove kao što su to “Carevo novo ruho” ili pak “Cesta duga godinu dana”). U zrelijim se godinama okušala i u redateljskom poslu (debitirala je u zagrebačkoj Gavelli sa Shakespeareovim “Richardom III” i Predragom Vušovićem u glavnoj ulozi, no ta se predstava nije dugo zadržala na repertoaru). Željela je režirati i Čehova, ali ta joj se želja nije ispunila. No osmislila je kostime za Shakespeareova “Kralja Leara”, koji se već godinama izvodi na brijunskom festivalu Rade Šerbedžije, glumca kojeg je iznimno cijenila, i to još od njegova Hamleta na Lovrijencu 1974. godine.
Svjetsku slavu ipak je stekla svojim tapiserijama i autentičnim, vrlo često i monumentalnim tekstilnim instalacijama. Tapiserijama se bavila još od početka šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je prva nadahnuća upućeno nalazila u ženskom pučkom ručnom radu Dalmatinske zagore. Izlagala je na Drugom bijenalu tapiserije u Lausannei, izrađivala trodimenzionalne tapiserije, što ju je onda odvelo i do Bijenala u Veneciji, ali i u São Paulu, kao i do izložbi u New Yorku, Amsterdamu, Parizu, Madridu... Samostalno je izlagala diljem Jugoslavije, ali i svijeta te bila među našim najprodornijim umjetnicama. Imala je atelijer u Parizu, ali i u Provansi i SAD-u, te bila doslovno građanka svijeta, u čemu joj je svakako bila dobrodošla pomoć supruga, njemačkog bankara i moćnog potpredsjednika Svjetske banke Hansa Wuttkea, s kojim ju je upoznao jugoslavenski vodeći diplomat Budimir Lončar.
Nakon što je svojim tapiserijama osvojila svijet, izrađivala je i velike instalacije od kovina (primjerice Ružu vjetrova u Splitu 1987. godine), a onda posljednjih godina i radove od papira, kartona, komadića vune... Često je i minimalističke radove izlagala na manjim samostalnim izložbama, najčešće u Dubrovniku, gradu u kojem je imala svoje umjetničko utočište oteto stijenama ispod Lovrijenca, ali i u Zagrebu, u kojem je i počela njezina umjetnička avantura i u kojem je imala brojne prijatelje u svijetu umjetnosti.
Djela joj se nalaze u brojnim privatnim kolekcijama, ali i u muzejskim zbirkama u Zagrebu, Splitu i Beogradu, kao i u muzejima poput njujorške MoMA-e, muzeja Stedelijk u Amsterdamu, ali i u muzejima u Bordeauxu, São Paulu, Lausannei... Za zgradu Saveznog izvršnog vijeća u Beogradu izradila je tapiseriju “Dubrovnik”, za tamošnji Hrvatski salon. Dobila je i brojne nagrade, a među njima i Grand prix na svjetskom bijenalu suvremene umjetnosti u São Paulu, nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo 2014. godine, ali i dvije nagrade grada Zagreba, Herderovu nagradu, nagradu UNESCO-a za zasluge na području suvremenoga stvaralaštva, Zlatnu arenu u Puli za kostimografiju...
Pišući o djelu Jagode Buić u povodu njezine izložbe u Gliptoteci HAZU, akademik Tonko Maroević otkrio je da je umjetnica od svojih likovnih početaka imala podršku, kako se izrazio, nestora hrvatske likovne avangarde Marina Tartaglie te da je već u prvim tapiserijama našla izvornu orijentaciju i autentičnu vokaciju. – Nije čudno da su tapiserije Jagode Buić prepoznate kao sretan vid povezivanja tradicije i aktualiteta – ocijenio je Maroević pohvalivši i njezine recentne radove izrađene u tehnici kolaža. A te je radove Jagoda Budić gotovo redovito izlagala pod zajedničkim nazivnikom Carta canta (tj. papir pjeva).
Govoreći o sebi i svojem umjetničkom djelu, Jagoda Buić tvrdila je da je uvijek stvarala prerano, dakle prije ostalih, a često je ponavljala rečenicu da joj je lakše stvarati modu nego je slijediti. Šteta što iza sebe nije ostavila autobiografiju, jer je imala rijetko sadržajan život i susretala se s brojnim velikim osobnostima, i to ne samo iz svijeta umjetnosti nego i svijeta politike. No, koliko je poznato, namjeravala je objaviti biografiju u suradnji s poznatim književnim kritičarom i publicistom Zdravkom Zimom pa će njezin život i umjetnički uspjesi ipak postati dostupniji široj javnosti.
Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek u brzojavu sućuti napisala je da se Jagoda Buić od samih početaka šezdesetih godina nametnula avangardnim pristupom oblikovanju tapiserije, ali i da je i tijekom cijele svoje karijere osvajala muzejske, galerijske i kazališne prostore snažnim, ekspresivnim izrazom strastveno uživajući u umjetnosti, kao i u životu. Lijepo i točno rečeno.