me Veljka Despota, jednog od ovogodišnjih dobitnika Porina za životno djelo, razne generacije upoznale su na razne načeine. Generacija s početka 1960-ih upoznala ga je kao rock novinara, nakon sredine 1970-ih kao prvih urednika licencnih izdanja, a 1990-ih postao je i jedan od prvih hrvatskih privatnih diskografa.
Za njegov boravak u glazbi svakako se može reći - pravi čovjek na pravom mjestu, ali, na njegovu sreću, i u pravo vrijeme!
S kakvim osjećajima primate Porin za životno djelo? I koja sjećanja naviru?
- Svakako prije svega s respektom za ovo priznanje ceha, kojemu oduvijek pripadam. Osjećam zahvalnosti prema kolegama iz struke koji su odlučili da mi dodijele nagradu za životno djelo za poseban doprinos diskografskoj industriji u Hrvatskoj. Priznajem, gordo to zvuči, posebno na 20. obljetnicu nagrade Porin. Htio-ne-htio, naviru sada i sumiraju se sjećanja na proteklih pedesetak godina, koliko ima da sam zaveden popularnom glazbenom scenom. Dugo je to vremena, jedan život, ali ne žalim ni dana. Štaviše, sretan sam da sam mladost, sazrijevanje i najveći dio karijere živio u neponovljivu vremenu uzleta popularne glazbe, posebno od 60-ih prolog stoljeća do novog milenija, na najljepšem poslu na svijetu.
Odakle vi u rock glazbi? Majka je bila glazbena pedagoginja, klasičarka.
- Pa, vjerojatno kao i gotovo svaki drugi klinac tih ranih 60-ih, okružen eksplozijom rock'n'rolla čiji je tutanj sa zapada nosio i do ovih prostora... Istina, naš dom u Gajevoj ulici je uvijek bio ispunjen klasičnom glazbom. Prvi koncerti na koje sam odlazio bili su oni klasične glazbe, najčešće u Glazbenom zavodu u Gundulićevoj i u dvorani Istra u Teslinoj ulici, gdje je danas ZKM. Išao sam i u HNK na opere i balet. I u muzičku školu sam išao, ali nisam izdržao dalje od niže. Posve nesvjesno, zaokupljala me glazbena scena, njeni protagonisti, taj svijet umjetnika. Kao klinac sreo sam se s Igorom Stravinskim, Mstislavom Rostropovičem, Majom Pliseckajom, Davidom Ojstrahom, Arthurom Rubinsteinom i drugim velikanima, koji su bili među najvećim umjetnicima 20. stoljeća. Posijani gen u meni se razvijao, ali se u tinejdžerskim godinama odmetnuo u posve druge glazbene vode. Počeo sam slušati festivale u Sanremu, fascinirali su me Modugno i Celentano, pamtim rane zagrebačke festivale zabavne glazbe, pojavu zagrebačke škole šansone, a kada sam čuo prve američke pjevače – Rayja Charlesa, Elvisa, Chubbyja Checkera ... u meni se nešto dogodilo. Osupnuo sam se kada sam prvi put čuo Little Richarda! Pa ipak, bio sam premlad za Elvisa – mene je prelomio tek britanski pop: pojava Beatlesa, Kinksa, Stonesa ... I više ništa me nije moglo zaustaviti.
Danas su pop rock glazba i tekstovi o njoj svuda oko nas. Kako je u 1960-ima bilo biti rock novinar na ovim prostorima?
- Pionirski! Kao što su američki pioniri krčili put Divljeg zapada ... Sve do zalaza 60-ih godina glazbenog novinarstava ovdje jedva da je bilo, tek u naznakama i uglavnom ne izvan područja klasične glazbe. Pop-kulturološki prevrat koji je zahvatio zapadni svijet te dekade tek je sporadično bilježen u tisku kod nas, na razini čuđenja i sprdnje, pojave nekakve „beat glazbe“, minica i „četvorice čupavaca iz Liverpoola“. U novinama jedva da se tek u drugoj kasnoj polovici 60-ih moglo naići na po koju fotografiju Beatlesa i Elvisa, a na televiziji toga uopće nije bilo. Radio je tu bio slobodniji ... Međutim, o tome se pričalo, slušale su se rijetke ploče u tuđim stanovima, noću krčavi Radio Luxemburg, listali se dragocjeni inozemni časopisi u čitaonicama konzulata. Moja žeđ za pravim informacijama o nečemu što je bilo posve novo, tako intrigantno i činilo se važnim, a ne tako udaljenim, bila je golema. Mislim da me ponajprije to odvelo na prvo putovanje u Englesku, neposredno po završetku mature. Stigao sam u London, vlakom, u siječnju davne 1967. godine. Morate znati da se tada vrlo, vrlo rijetko putovalo u inozemstvo. Došao sam kao učiti jezik. I danas govorim da je to putovanje odredilo moj životni put. Susreo sam se, naime s eksplozijom fenomena pop kulture na samome njenu izvorištu. Najprije šok, a odmah zatim i oduševljenje, bili su potpuni. Vidio sam dućane s pločama i koncertne plakate s naslovima i imenima iz snova, šetao očaravajućim Carnaby Streetom, upoznao neke nove mlade ljude posve slobodna uma ... Jedan od prvih koncerata na koje sam otišao bio je početak zajedničke turneje Small Faces, Roy Orbison, Paul & Barry Ryan i Jeff Beck. Bio je to šok: u potpuno rasvijetljenoj dvorani Finsbury Park Astoria sva publika stoji na naslonima sjedalica i vrište – ništa se ne čuje! I tako od početka do kraja koncerta. Nikada takva što nisam vidio.
Navodi se da ste prvi i jedini novinar iz istočne Europe koji je intervjuirao Beatlese. Je li ti istina i kako je došlo do toga?
- Pred odlazak na taj put, posve intuitivno, a da prije toga nisam nigdje objavio ni jedan jedini tekst, ušetao sam u redakciju Plavog vjesnika, lista mojeg dječačkog svijeta i rekao im da idem na put u London, s kojeg bi im rado nešto pisao. Bez nekog ushićenja, promrljali su mi tek „dobro, mali, pokušaj.“ U vrijeme tog mojeg prvog boravka u Londonu upravo je objavljen dvostruki singl Beatlesa s pjesmama „Strawberry Fields Forever“/ „Penny Lane“. Glazbeni svijet se okrenuo naglavce: nitko do tada u popularnoj glazbi nije otišao tako daleko maštom, ekspresijom i inventivnosti. Bio je to tek nagovještaj onoga što od Beatlesa dolazi. Bili su u zenitu karijere, upravo su se zauvijek povukli s koncerata i posve se upustili u glazbu i rad u studiju. Tragao sam u Londonu za njima i pronašao ih da snimanju u studiju EMI u ulici Abbey Road. Našao sam, zaista – iglu u stogu sijena.
Mogli ste im prići tek tako?
- Slobodno im se moglo prilaziti kada bi se svake večeri dovezli svojim crnim Mini Cooperima u studio, gdje su ostajali do sitnih jutarnjih sati. Svega nekolicina nas fanova tamo bi se našli – tri, četiri cure i ja jedini dečko. Imao sam 18 godina. Dolazio sam na Abbey Road svakoga dana, svake večeri, od siječnja do ožujka te 1967. godine. Kroz to vrijeme, malo po malo, uspostavio sam kontakt s Johnom, Paulom, Georgeom i Ringom, s njihovim ljudima i s producentom Georgeom Martinom. Razgovarali smo, donosio sam im knjige i slike na potpis, zanimalo ih je odakle dolazim, a mene šta se događa u studiju. U dva navrata George Harrison me i uveo u slavni Studio No.2, gdje su radili i gdje su nastale gotovo sve snimke u karijeri Beatlesa. Bili su vrlo dragi, posve prirodni i pristupačni, uvijek su se zafrkavali ... Tek su pustili brkove, sva četvorica, kakve ih nitko tada još javno nije vidio. Nosili su najčešće šaroliku, flower-power odjeću. Zanimljivo, za sve to vrijeme niti jedan se fotograf nije pojavio da bi ih snimio ispred ulaza u studio. Bila su to neka druga vremena.
Mogli ste naslututi važnost ovog snimanja?
- Znao sam da Beatlesi snimaju novi album. Razgovarali smo o tome, primijetio sam i kako im u studio dolaze glazbenici klasičari, s violinama i čelima, vidio sam i indijske glazbenike kako unose svoja glazbala, što je sve bilo vrlo neobično. Razgovarali smo o pjesmama koje rade i drugim bendovima koji su se tada slušali. Tih tjedana za mojeg boravka Beatlesi su snimali pjesme „She's Leaving Home“, „Being For The Benefit For Mr Kite!“, „A Day In The Life“, „Only A Northern Song“, „Good Morning Good Morning“, „Fixing A Hole“, „Lovely Rita“, „Lucy In The Sky With Diamonds“, „Sgt Pepper's Lonely Hearts Club Band“, „Within You Without You“ i „Getting Better“, kojima su se kasnije vraćali, na proljeće i dotjerivali ih do izlaska albuma u lipnju. Nisam tada znao te naslove, a najmanje sam znao da svjedočim povijesnom događaju u pop kulturi, da se u tom trenutku snima album koji će ući u glazbene anale kao najutjecajniji i najpoznatiji rock album. Međutim, kada sam ga par mjeseci poslije povratka iz Londona čuo, sve mi je bilo jasno. Bio je to album „Sgt Pepper's Lonely Hearts Club Band“, nazvan najvećim albumom svih vremena.
Što je bilo po povratku u Zagreb?
- Pomislio sam da mi ovo nitko neće vjerovati. I ne bi, ali vratio sam se s fotografijama na kojima sam s Beatlesima, s mnogo njihovih potpisa, mojim fotografijama i – velikom pričom. Zanimala je Plavi vjesnik i u travnju 1967. objavljena je moja reportaža s Abbey Roada i razgovor s Beatlesima, „čak na cijeloj stranici“. Bio je to moj prvi novinarski tekst! I koliko znam, jedini susret s Beatlesima jednog evropskog novinara koji nije sa zapada. Od tog trenutka ostao sam u novinarstvu. Uz studiranje pisao sam za Plavi vjesnik, zatim Studio, Vjesnik, Arenu i druga Vjesnikova izdanja, odškrinuo sam napokon taj prozor u svijet i sustavno kod nas prvi predstavljao inozemnu glazbu. Imao sam emisije na Radio Zagrebu, a kasnije i na televiziji, otvorio sam u Zagrebu službeni Beatles Fan Club koji je pokrivao cijelu Istočnu Europu, pokrenuo sam 1969. godine s nekolicinom kolega „Pop express“, kultni zagrebački časopis značajnoga traga u našoj pop kulturi i nastavio objavljivati u tisku, na radiju i televiziji.
Jeste li bili na snimanju još nekih velikih stranih albuma?
- Bio sam krajem 60-ih i kasnije 70-ih i 80-ih na snimanjima mnogih poznatih svjetskih glazbenika, što većina nerado dopušta. Izdvojit ću dva iz Londona 1969. godine – noć s Pink Floyd na snimanju njihova albuma „Ummagumma“ i jedna duga noć te iste godine s Rolling Stonesima na snimanju njihova albuma „Let It Bleed“, te dodati jednako drago iskustvo iz Zagreba 1973. godine sa snimanja albuma „Homo volans“ Arsena Dedića, meni jednog od njegovih najboljih.
Kasnije ste postali urednik stranih izdanja u tadašnjem Jugotonu.
- Poslije gotovo osam godina freelance rada kao novinar, dobio sam 1974. godine ponudu za radno mjesto urednika licencnih izdanja u Jugotonu, čega do tada tamo nije bilo. Ocijenio sam to kao tek pravi izazov: poslije godina pisanja o inozemnoj sceni na prostoru koji je i dalje apsolutno oskudijevao s inozemnim izdanjima moja je, neka vrsta misije sada bila učiniti sve što je moguće da te ploče i glazba postanu dostupne svima kod nas, da zaista dođu na naše tržište, a za njima i njihovi izvođači. Ustanovio sam u našoj najvećoj diskografskoj kući redakciju inozemnih izdanja, u kojoj sam bio one-man-band, te s vremenom zaključio ugovore na prava za izdavanje mnogih među najvećim i najzanimljivijim katalozima svijeta. U jednome trenutku imali smo ih čak sedamdesetak, a redovito smo prodavali oko milijun i pol inozemnih albuma godišnje. Bila je to dobra trećina godišnje Jugotonove proizvodnje.
Vaše je ime stajalo na stranim pločama i mi koji smo tada tek stasavali često smo se pitali zašto kod nas ploče dolaze s tolikim zakašnjenjem i zašto nismo mogli dobiti puno dobrih izdanja kao što je veliki broj novovalnih i punk ploča...
- Možda ste već tada postali pomalo razmaženi, ne znajući kako je do tada kod nas bilo! Nikako se ne bih složio da je bilo malo dobrih licencnih izdanja, jer sam iz te goleme svjetske produkcije koja mi je ugovorima bila dostupna, u dvadesetak godina rada u Jugotonu objavio veliki broj, na tisuće i tisuće onih najboljih izdanja, odabirući za naše neveliko tržište pravi „crème de la crème“, kako komercijalni tako i onaj artistički. Do mojeg dolaska u Jugoton, sporadično su obajvljivanja neka licencna izdanja s ogromnim zakašnjenjima, od po nekoliko godina. Vrlo brzo sam po dolasku shvatio da to baš ne mora biti tako, mada je u ta davna vremena bilo niz danas neshvatljivih administrativnih prepreka da se u nekom razumnom roku uopće uveze licencna snimka i filmovi za izradu omota kako bi se osigurala proizvodnja takve ploče u Jugotonovu pogonu u Dubravi, u Zagrebu. S vremenom sam postigao gotovo istovremena objavljivanja kod nas i u svijetu, što je bila pomalo nemoguća misija.
Je li bilo situacija da ste neke albume jako htjeli objaviti ali vam nije dopušteno?
- Nikada i ni jednom se to nije dogodilo! Mada su to bila vremena u kojima takve stvari nisu bile nemoguće, nisam nikada ni od koga „odozgo“ tako nešto doživio. Kao novinar pišući još za rana o inozemnoj, dakle zapadnoj popularnoj glazbenoj sceni, često sam „išao po rubu“ i povremno bih u readakciji znao čuti ono „mali, sada malo pripazi“ ... i to je bilo sve. Malo bih prikočio i nikada mi nijedan tekst nije došao u opasnost, poslije u diskografiji nijedno izdanje. Ima međutim, samo jedan slučaj kada sam ja sam odustao od izdavanja jedne važne ploče, mada sam to žarko želio. Bio je to album „Never Mind the Bollocks, Here's the Sex Pistols“. Krajem 1977. godine, u vrijeme izlaska ovog albuma, grupa Sex Pistols navukla je na sebe do tada neviđene kontroverze, ponajprije u svojem, britanskom društvu i sredini, doživjela je sve moguće zabrane, od emitiranja i pojavljivanja u medijima do izbacivanja i otkaza ugovora kod nekoliko diskografskih kuća. Kod nas je problem bio i diplomatski zbog vrijeđanja njihova monarha i odlučio sam da ovaj odličan i intriganatan album, na žalost, neću izdati. Pridružio sam se tako onim zemljama u svijetu koje ga tada nisu objavile iz uglavnom istih razloga. Mislim da sam na taj način tada zaštitio našu tekuću produkciju svih drugih umjetnika kojih smo bili izdavači na ovom tržištu. Album sam ipak objavio koju zrelu godinu kasnije.
Bili ste od ranih dana Bijelog dugmeta zaduženi za njihove diskografske aktivnosti i kao njihov glazbeni urednik odveli ih u London na snimanje dvaju njihovih ključnih albuma – „Šta bi dao da si na mom mjestu“ 1975. godine i „Eto! Baš hoću!“ godinu kasnije. Kad ste i kako otkrili njihov potencijale?
- Dugme je došlo u Jugoton 1974. godine, kada i ja i svima je bilo jasno da se radi o vrlo posebnom bendu. Poslije uspjeha s prvim singlovima i albumom kuća im je pristala pružiti najbolje moguće uvjete za novi album. Grupa je htjela snimati u inozemstvu i tu sam određen za njihova glazbenog urednika koji će im to omogućiti. U dogovoru s Goranom Bregovićem izabrali smo engleskog producenta – bio je to Neil Harrison, tada producent Stevea Harleyja and Cockney Rebel. Uz pomoć naših licencnih partnera osigurao sam snimanje u tada najboljem tonskom studiju na svijetu AIR Studios producenta Georgea Martina u Londonu. Dečki su bili zaista očarani uvjetima koje su tamo imali. Inače, u jednom susjednom studiju snimao je Marc Bolan, a u drugom Bryan Ferry! Sretali smo se na hodniku i kavi. Goran, koji je bio motor svega, dakako, iskoristio je prigodu na najbolji način i ubrzo sve pretvorio u normalnu stvar. Bili su izuzetno vrijedni, disciplinirani i kreativni, a ono s čime smo se poslije mjesec dana vratili u Zagreb oborilo je cijelu zemlju s nogu. Bijelo dugme je tada zasjelo na tron kao najveće ime estrade i diskografije na ovim prostorima. Posve je razumljivo da smo godinu kasnije na istome mjestu s istim producentom snimili i sljedeći album. S jednakim uspjehom!
Možete za sebe reći da ste pratili rock glazbu, bilo kao novinar ili diskograf, u vrijeme kada je ona imala svoju najveću društvenu moć. Kako vam se danas čini njezina uloga u društvu? Je li nemjerljivo marginalizirana u odnosu na ona vremena?
- Nema dvojbe da jest, ali vremena su posve drugačija kao i parametri društvene moći i prilično sam siguran da današnjoj glazbi nije mjesto ni uloga kakve je popularna glazba, posebno rock, nekada imala.
Slušate li današnju glazbu?
- Sve vrijeme, cijeli život slušam glazbu i sve pratim. I zaista je istina jednostvana kada se veli da će svaka stvarno dobra glazba zauvijek ostati dobra glazba – bili to Kinksi, Nat King Cole, Radiohead i Beatlesi, ili Coldplay i Scott Walker. Ali opet, onda se ovih dana niotkuda, poslije deset godina apsolutne šutnje pojavi David Bowie s remek djelom kakav je njegov novi album i naprosto sve stavi na svoje mjesto.
Čime se danas bavite?
Zapravo, povukao sam se iz aktivna sudjelovanja u diskografiji, ponajviše iz razloga što ona kod nas više nije ni sjena onoga što je bila: tržišni su uvjeti izuzetno teški i gotovo je nemoguće uloženo vratiti. Zadnjih godina sve više i duže boravim na moru, u ljupkom Rovinju, danas gradu po mojoj mjeri, nakon što sam obišao gotovo čitav svijet. Mada naizgled izvan scene, bavim se savjetodavnim poslom u glazbenoj industriji, kako kod nas tako i za inozemstvo.
Kao jedan od osnivača Porina, uz Dražena Vrdoljaka, jeste li zadovoljni time što je nagrada postala i što znači danas?
- Dražen, Zrinko Tutić i ja, početkom 90-ih godina, kada smo kao pokretači ove nagrade prionuli njenu osmišljavanju, pa čak i kada smo 1993. okupili prve utemeljitelje Porina – Hrvatsko društvo skladatelja, Hrvatsku glazbenu uniju i Hrvatsku radio televiziju i nagrada je službeno ustanovljena, teško da smo se usudili i pomisliti da će Porin toliko potrajati. I danas, činjenica da Porin slavi 20. obljetnicu, vjerodostojna je potvrda o ispravnosti ove nagrade našega glazbenog ceha i potrebe za njom. Nagrada je nastala u najgora nevremena na ovim prostorima i opstala je u zemlji u kojoj nema baš puno toga što traje, posebice u našoj branši. Diskografija je u ozbiljnim problemima već dugo, ne samo kod nas već globalno i jedan Porin ne može biti drugo nego li odraz te situacije. Uz sve njegove sjajne uzlete i neke duboke padove kojima svjedočimo ovih dvadesetak godina, ta nagrada nam je potrebna i na nju sam i dalje vrlo ponosan.