Da, niječe. Ali tu je dokaz. Hvala vam, Gorane. Začuo se uzdah s druge strane i zvuk prekida veze. Inspektor Karlić je ugasio cigaretu, odložio mobitel na stol i maknuo pogled s prozora kroz koji se naziralo Sljeme u izmaglici. Uzeo je veliki, nažvrljani papir sa stola. Rukopis je bio čitak, ali žuran. Nakašljao se pa počeo čitati naglas pismo nekolicini istražitelja i policajaca okupljenih oko stola.
"Draga mama, ovdje mi je zasad lijepo, nitko me ništa ne pita. Barem ništa suvišno. Bila je maloprije sobarica, tražila me da joj pokažem tetovažu na ruci, skenirala je i otišla. (O tetovaži ću ti poslije). Pada večer, iz moje hotelske sobe puca pogled na jarko osvijetljen centar Grada. Gotovo da ne moram izlaziti da bih naslutio kretanja i zbivanja dolje na širokim ulicama. Nije da bi mi se išta loše dogodilo kad bih malo prolunjao Gradom, radi se više o užasnom umoru nakon svega. Trebam prespavati i u miru razmisliti što ću i kako ću dalje. Platio sam hotelsku sobu za idućih deset dana. Naš Goran će mi sigurno pomoći u snalaženju. Ovdje je ipak sve drukčije, pravila su sigurno propusnija nego u tzv. normalnom svijetu. Mislim, ako me uspio prokrijumčariti u ovakvo mjesto, koje ima status Zabranjenog grada i unatoč rigoroznim zahtjevima za ulazak, onda će se pobrinuti i za ostalo. Neću sada brinuti o tome. Uvijek si mi govorila da ne brinem o sutra, jer onda nikada neću živjeti. Nisam te posve poslušao, sve do neki dan. Kad mi je postalo svejedno za sutra. Znam, valjalo bi u Gradu naći kakav posao za početak, ništa odveć zahtjevno. Možda noćni čuvar ili ispomoć u restoranu, dok ne nađem nešto bolje. A bolje ja sigurno zaslužujem, najbolje, jer sam ispravio nepravdu. I vjerujem da me ti razumiješ! Napokon, mama. Prvi put. Jer ne mogu nazvati ispravljanjem nepravde sve one male uspjehe što sam u nekoliko godina polučio u istraživačkom novinarstvu, snimao, prozivao, tjerao mak na konac, sve dok mi je vlastiti brat bio lopovčina. Nema veze što sam sad Kain, i što me u zemlji sada traže svim kanalima. Nije bilo druge, morao sam ubiti Tomicu. Ne ljuti se, znam da ti je bio mezimac, ali nisam znao kako drukčije. Stalni telefonski pozovi, i usred noći, plakanje da će ga tip ubiti ako ne stvori lovu, svako malo hitne situacije u koje me uvaljivao gravitacijom neuronske zvijezde. Odvratne, male i teške. I uvijek ta mantra: ubit će me, buraz, daj pomagaj. I buraz, budala, pomogne. Kud brat okom, tu ja skokom. I tako sam i ja živio dvostrukim životom; danju sam hrabro i beskompromisno naganjao krimose s TV ekipom, a noću sam im pomagao. Bankrotirao sam, postao kronično neispavan, navučen na tablete za smirenje, samo da izvučem posrnulog bracu i spasim obraz. Kako ste ti i tata uvijek govorili, čuvaj ga, Marko, slabiji je, sklon krivinama. A ja vidim i znam iz iskustva kako hulje te sorte u našoj zemlji prolaze sjajno. Samo što ne dobivaju nagrade za životno nedjelo, lovorike i lente. Pa sjećaš se, još si bila živa kad je nakon insajderske pljačke banke pa nekoliko godina poslije i gimnazijske blagajne prošao neokrznuto. Samo zbog moga utjecaja nije završio ni u novinama, a kamoli u ćuzi. Oba je puta samo dobio otkaz. I čisto ime, novi početak. Ali krkan je nastavio po starom, posuđivati, lagati i ćapati gdje je stizao. Dugo sam se nadao da će se tom jeftinom šankerskom šarmeru ipak nešto po pravdi dogoditi, da će ga barem jedna od tih bijednica kojima je uporno uz meckave isprike krao nakit i kartice tužiti, razbiti mu gubicu ili da će ga jednostavno zgaziti neki auto. Ništa. On se i dalje kurvao, cugao i kladio. Kako je to moguće? Trpio sam sve dok nije založio očevinu. Vaš trud, mama! Trud dvoje poštenih, skromnih profesora. I tako sam zgrabio pravdu u svoje ruke.
Banuo sam kod njega s "obrađenom" bocom vina i nakon što sam ga otrovao, znaš, dobio sam neopisiv poriv da se tetoviram. Ja koji nemam ni jednu tetovažu. Sjetio sam se Biblije i žiga prvog bratoubojice. To sam zapamtio i iz sjajnog dokumentarca o američkim ubojicama, pa sam se zaletio u salon kod Robija i dao istetovirati Kainov žig, kakvi se danas rade, na ruku. Žig da me nitko tko me vidi ne smije ubiti. Onda sam brzo sredio odlazak u ovaj ludi grad, za koji ne znaš. Tebi bi, profi sociologije, bio zanimljiv. Zove se čudno, Panmisteriopolis, u stilu "grad svih misterija". Ne znam kako da ti ga opišem, recimo veći luksuzni kompleks blizu jezera Como. Zemljište su kupila i Grad podizala dva ultrabogata ruska ekscentrika koja promiču teorije zavjere i ludosti tipa zemlja je ravna ploča. Ono, Dubai za piramidaše, Disneyland za opaljene. Jasno je sve kad čuješ da je moj hotel smješten na šetalištu Davida Ickea, a kristalni most ispred hotela zove se Prekognicija. Grad je zamišljen kao azil za sve bjegunce od stvarnosti, lovce na paranormalno, new agere, UFO frikove itd. Ali nije lako ući u Grad, moraš imati najmanje tri preporuke od raznih tajnih društava, proći sve moguće testove.
Srećom, naš Goran je ovdje u Vijeću i kad sam mu javio što se dogodilo, odmah mi je sredio papire. Zvao sam ga jer znam da mrzi muriju i sav naš sustav. Uostalom, zna dobro kakav sam i nikad me ne bi drukao. I čak me dočekao na kolodvoru i proveo kroz chek-point. Dobri stari Goran, tko bi rekao da će mi njegovo čudaštvo ikada dobro doći! Sad mi je žao što sam ga ikada sprdao. A braco Tomek je, vidiš, njegovim teorijama vjerovao. Čak se i tata sprdao s Gogijevim urotama, pred tetom Mirom, sjećaš se, na Tomekovom rođendanu. Odbio je kolu, a nije htio piti vodu koja nije "solarizirana". Gogo je zadirkivanja stoički podnosio, za razliku od mamice, tvoje sestre Mire. Nakon svađe tata joj je digao pozdrav. Tata koji nikada nikoga nije izrugivao! Jadni, dobri tata. Što on sad misli o meni? Sin ubojica. I da je živ, umro bi od boli. U nekoliko dana izgubio je oba sina, jedan je još topao na groblju, a drugi izbjeglica u novom gradu za čudake.
Da, život je pun ironije. Nedostaješ mi, baš kao i moja Maja. Da me netko moj, dobar zagrli. Sjećaš se, upoznala si je dok smo još samo hodali. Nisam joj stigao ništa reći, objasniti. Sigurno je pukla kad je shvatila da me nema i da me ne može dobiti, a Tomek je nađen mrtav. Nije mi srce otvrdlo, ne brini, čim ugrabim prvu priliku, javit ću joj se. Mislim da zasad to nije dobra ideja, moram se dobro pritajiti. Tu sam siguran. I zapravo je zabavno. Evo, čuje su žamor i sirene. Mislim da se otvara nekakav UFO festival. Hvata me glad, ne bi bilo loše da odem u restoran nešto pojesti. Evo, baš netko kuca na vrata. Valjda Goran, moram ići. Volim te."