Bludno

Ispovjedila bih se, oče. Tako se to kaže, zar ne? Ne sjećam se više postupka. Mama me je kao djevojčicu tjerala da pokraj drvene rešetke sjedim uz lijevo župnikovo uho i govorim mu o nepojedenim objedima ili zaboravljenim zadaćama. Smiješni su to grijesi bili, meni tad golemi. Dlanovi su mi se znojili od straha. I mucala sam. Zamišljala sam Boga kao bradata starca koji nas prisluškuje, župnika i mene, i mršti se. Valjda sam zato podsvjesno zaboravila put do razrješenja. Koliko je godina prošlo? Dvadeset i više. Puno više. Manje sigurno ne.

Jeste li znali da se u mraku stvari pomiču? Ujutro pronalazim otoke u prašini, oble predjele uglancana furnira, pa znam. Vaze noću klize zajedno s urnom s bakinim pepelom. Mama kaže kako sam poludjela od silne nečisti kojom sam se oblijepila kao ona dnevni boravak tapetama s glomaznim, anemičnim cvjetovima. Mama sve što je izbezumi proglašava ludilom, ali ja znam da se to baka bez groba zbog mene okreće u urni. Znam i da mi noću uz krevet ponekad sjeda djevojčica u crvenoj haljinici, s bijelim čarapama porubljenim čipkom i lakiranim crnim cipelicama. Podsjeća me na Crvenkapicu, iako u snu nema vuka. Iako to nije san. Soba mi noću često nalikuje na šumu od sjena stabala što ih ulična rasvjeta kroz zavjese pobaca preko zida i ormara. I zaudara na strah. Ponekad. Najčešće ne miriše ni na što. Ta moja soba. Trudim se, naime, ne postojati kako ne bih bila preteška mami koju sam ionako već opteretila povratkom. Mama za djevojčicu ne želi ni čuti.

Nije Vam jasno što će mi djevojčica u ispovijedi?

Pa djeca često završavaju u ispovjedaonici. Mojoj tu zapravo nije mjesto. Bezbroj puta sam joj se ispričala i mislim da mi je oprostila. Mislim da me sad još samo čeka. Ni srdita, ni tužna.

Da, da, jasno mi je, mnogi čekaju oprost. Ali, teško je žuriti s tolikim tovarom.

Dva i pol puta sam zgriješila bludno.

„Dva i pol?“

Da, teško je s tim napola, priznajem. No, ovako si velim: „Mogla si tog dana, zapravo te večeri ne odjenuti mini suknju, ne klatiti bokovima, ne obuti štikle, ne popiti pivo. Na prvoj godini faksa sam voljela pivo. Poslije mi se zgadilo. Da nisi odjenula tu suknju, ne bi ga privukla, da nisi obula štikle, brže bi bježala, da nisi popila pivo, prije bi ga spazila, brže reagirala. Ovako si sama kriva. Napola.

Iskočio je iz parka. Samo je šutio i trgao me, trgao i disao na sve strane, kao da se sav pretvorio u pluća, pa diše na oči, uši, kožu. A ja sam ga neprestano pitala kako se zove i što hoće. Kao da nije bilo jasno što hoće. Zaudarao je na trule jabuke. Taj miris, to se u čovjeka tako neiskorjenjivo zavuče. Osobito kad je jedino čega se možeš uhvatiti. Danas si velim, cijelo vrijeme si velim da sam negdje mogla pronaći snagu i odgurnuti ga, a ja sam ga njušila. Zašto vam to pričam? Mjesecima sam poslije, godinama, znala osjetiti taj miris na nekome. Na autobusnoj stanici, u trgovini, na ulici, u prolazu. Zastala bih tad, ukočila se i pogledom potražila lice, čovjeka obavijenog tim mirisom. Zapitala bih se zna li to lice ono što znam samo ja i je li me gledalo dok sam u mraku, nakon svega ustajala, sa sebe otirala mrtvo lišće i grančice, pokušavala odjenuti istrganu odjeću. Brzo bih zatim pobjegla. Lice bi se uvijek cerilo. Muškarci se uvijek cere kad se u njih zagleda žena. To je valjda igra. Zamjena uloga. Neprimjerena zamjena uloga. Samo muškarci mogu biti lovci. Žene se predaju.

Znate što bih se još pitala kad bih nanjušila trule jabuke? Vidi li na meni djevojčicu koju je u mene nasilu ugurao? Castaneda veli kako ljudi s djecom imaju rupe na trbusima. Zato što su dio svoje vatre dali drugome. A onda si velim da sam ja tu vatru ugasila prije no što se rasplamsala.

To je bio život?

Nemojte mi još i vi tovariti. Dovoljna sam samoj sebi. Dovoljne su mi oči sestre na ginekologiji koje su mi vrištale „kurvo, ubojico!“ dok su mi utrobu strugali kao garež s dna šerpe. Iako sam plakala, kao da prstima zobljem krunicu ponavljala: „Oprosti, oprosti mi“. Ona to dobro zna. Zna da je cijeli svemir zaudarao na trule, crvljive jabuke. Zato ima moje oči. Ne, nisam joj nadjenula ime. Da sam joj nadjenula ime, ne znam kako bih se osjećala da sam joj nadjenula ime. Možda bih ponovno ubila. I samoubiti je ubiti. Ipak se čuvamo, razmislite bolje. Uvijek se čuvamo, znamo svoje granice. Čak i kad ne znamo koliko je do ruba. Zato što još imamo snage. Znate, i puzanje iziskuje snagu.

Strah nas gura u prijestupe. Igor se bojao boli, a ja samoće. Zato je on gutao tablete, a ja sva njegova sranja. Oprostite, takve riječi nisu za ovu kutiju. On je gutao tablete protiv bolova kako bi pobjegao od svega što boli. Dakle: on je htio pobjeći od straha, a ja sam u strahu od samotne smrti obiteljski proračun pretakala iz šupljeg u prazno. Nemate pojma s koliko je mašte čovjek obdaren u bijedi. Bila sam tako produhovljena s Igorom koji je uvijek bio negdje drugdje, u nekom svemiru za omamljene.

Cijelo sam se vrijeme zapravo osjećala kao ljudi koje u autobusu tjera pišati, a ne usude se vozača zamoliti neka stane. Sramota je da svi doznaju da ste u panici. Da, i neprestano sam krvarila. Svakakve vam bolesti nagrnu u utrobu kad ste sasvim pognuti. Mama mi je rekla da mi se utroba gnoji zbog one djevojčice.

Jednog se dana više nisam prepoznala u zrcalu, u vlazi negrijane kupaonice koja zaudarala je na urin. Ostala sam bez mašte kad su nam te zime isključili grijanje. Pa sam otišla. Igor me je poslije znao zaskočiti na ulici i vikati mi da sam kurva. Kurve odlaze, poštene žene ostaju do smrti. Zato pretpostavljam da je to bio moj prvi bludni grijeh: ostavila sam čovjeka čije sam tijelo poznavala, uz kojeg sam trebala ostati dok nas smrt ne razdvoji. A Igor je još živ, koliko povremeno vidim: hoda.

Domagoj je pio kao spužva. Nije me udarao, no često me šamarao riječima koje su mu se lijepile za nepce. Okuražen jantarom konjaka, govorio bi mi da nisam ništa posebno, da je mogao imati stoput bolje, da mu se ne diže na mene. Oprostite, nisam smjela spominjati erekciju. Mislila sam da bolje ne zaslužujem, da je važno da te netko voli. Nije važno ni tko ni kako. Mislim da sam tako dugo s njim ostala zato što mi je trijezan znao govoriti kako bi volio sa mnom na jedrenjaku oploviti svijet. Sviđalo mi se to. Mislim da sam i svim silama htjela da mi u utrobu ugura dijete. Da se iskupim, obrišem se iznutra životom. Onda sam se umorila čekajući taj njegov jedrenjak, to dijete koje nas nije htjelo. A i stan nam je neprestano zaudarao na birtiju.

Više se ne bojim samoće. Ne znam zapravo više na što zaudara moj strah. Ponekad onoj djevojčici velim da sam sigurno strašna kad i djeca od mene bježe. A djeca dolaze svakakvima. Ona mi kroza smijeh veli da je ona moje strašilo, a ja njoj da su moje strašilo oči mame koja me gleda iz naslonjača.

Bjesovi i strahovi su na mene bacili urok. Ne zavaravam se, neće me spasiti vaše pokore. Ne mogu me spasiti od ljudi koji mi iza leđa smišljaju kurvinjske nadimke i zovu me krmačom bez duše. Čak i oni koji ne znaju za djevojčicu. Zanima me samo ovo: koliko dugo kurve ubojice gore u paklu? Čisto da se pripremim. Važno je biti spreman na sve. Da me više ništa ne iznenadi.