Objedinjujući glazbeni optimizam i uličnu opuštenost, brit-pop je sredinom 1990-ih predstavljao nacionalističku otočku reakciju na globalni uspjeh sjevernoameričke rock eksplozije. “Ako je punk bio pokušaj da se riješimo hipija, onda je brit-pop način da pobijedimo grunge”, izjavio je Damon Albarn u nekom davnom intervjuu, dok su se posvuda oko njega vijorile zastave kulturološkog fenomena zvanog Cool Britannia.
Iskorišteni izvori prošlosti
Iako su reflektirala dijametralno suprotna raspoloženja (sumornost grungea protiv gotovo infantilnog britpop poleta), oba su pravca koristila izvore u prošlosti: punk, disco, glam-rock, madchester i Beatlesi s ove, a rani metal, Zeppelini, klasični rock i još malo punka s one strane Atlantika, učinili su ondašnju svjetsku scenu poprištem sveopće rekonstrukcije bolje prošlosti – ali na nov, kreativno svjež način, unoseći indie-estetiku u srednju pop struju.
Iako se ogorčena bitka za naklonost publike i kritike koja se odvijala na relaciji Blur – Oasis danas doima poput igre obijesnih adolescenata, sama glazba – pogotovo ona grupe Blur, osnovane još potkraj osamdesetih u Londonu – sasvim je pristojno izdržala test vremena.
DNK britanske pop-kulture
Dokaz? Sedam raskošno upakiranih i dvostruko proširenih CD reizdanja, od prvijenca Leisure iz 1991. do finalnog Think Tank (2003). Naravno da nijedan od ovih albuma nije genijalan kao što sugerira britanska kritika (o dostizanju uzora kalibra Beatlesa, Kinksa, XTC, Bowieja, pa čak i Pavementa nema ni govora), no mnogi njihovi dijelovi, posebno oni na Parklife i The Great Escape još uvijek zrače postadolescentskim šarmom, a gdjekad i zrelošću.
Ako ste u vrijeme njihova nastanka smatrali kako im radovi funkcioniraju kao zbirka zaraznih singlova (“Country House”, “Girls & Boys”...), ekscentričnih eskapada (“Top Man”) i neočekivanih iskoraka u “zabranjeni teritorij” (amerikanizirana zvučna bomba “Song 2”), ni danas nećete promijeniti mišljenje. No za razliku od albuma Oasisa, koji uglavnom zvuče poput zlodjela lijenih plagijatora, opus ovog razbarušenog kvarteta ostaje ugrađen duboko u DNK britanske popularne kulture devedesetih, i šire.
Ni blur ni oasis, ja volim suede.