U mjesecima kada se iskusna Europa boji imigrantskog vala koji je zapljuskuje ne prvi put, Makedonsko kulturno društvo Krste Misirkov iz Zagreba objavilo je monografiju “Životni put Ivana Kačurova” iz pera pakračke učiteljice Elvire Ančić i samog Kačurova. Pa kakve to veze ugledni hrvatski glazbeni pedagog i srčani svirač na tradicijskim instrumentima te još srčaniji pjevač makedonskih pjesama Ivan Kačurov ima s nesretnim azijskim i afričkim imigrantima koji bježe od rata, pogroma i bijede?
Pa i Ivan Kačurov je kao dijete makedonskih roditelja iz Grčke (Egejska Makedonija) nakon Drugog svjetskog rata bježao preko surovih planina u Makedoniju uz obitelj koju je na tom opasnom putu predvodila majka Sofija u pozi koja kao da je posuđena s Meštrovićevih herojskih ženskih skulptura. I gdje god se Ivan Kačurov nakon grčkog i bugarskog zbjega pojavio, dokazivao je svoj iznimni glazbeni talent i obogaćivao kulturu u kojoj se skrasio. Posebno se to odnosi na Hrvatsku u kojoj je neumorni Kačurov proveo cijeli svoj životni put, a i kada je djelovao u inozemstvu, kao kod moliških Hrvata u Italiji, bilo je to u hrvatskoj režiji i u hrvatsku korist.
Među brojnim voditeljima i osnivačima hrvatskih folklornih amaterskih skupina, Kačurovu pripada posebno mjesto, i to zbog njegove “rasprostranjenosti” i svestranosti. Vodio je i mlade i stare, okupljao i osmoškolce i umirovljenike, dirigirao i zborovima i orkestrima te odgojio cijele generacije glazbenika u brojnim hrvatskim naseljima, ali i u Italiji i Njemačkoj. Za vrijeme Domovinskog rata prikupljao je i slao humanitarnu pomoć u razorenu Hrvatsku. Spajao je, koliko god je to mogao, Hrvate i Makedonce, zahvaljujući jeziku glazbe koji ne poznaje granice ali i kozmopolitskom duhu koji je naslijedio od južnjačke, temperamentne obitelji. Knjiga “Životni put Ivana Kačurova” stoga je više nego zaslužna počast bogomdanom pedagogu i glazbeniku.