Intervju

Bojan Đorđev: Svijet u kojem smo rođeni više ne postoji

Foto: Dalibor Urukalović/PIXSELL
Foto: Dalibor Urukalović/PIXSELL
Foto: Dalibor Urukalović/PIXSELL
Foto: Dalibor Urukalović/PIXSELL
17.02.2018.
u 14:42
Srpski redatelj Bojan Đorđev u ZKM-u danas premijerno predstavlja “Ljudski glas”. Na sceni je pet glumica, a redatelj kaže: “Njihova spremnost na rizik, povjerenje i strpljenje je sve što sam mogao poželjeti”, kaže Đorđev
Pogledaj originalni članak

Nova predstava ZKM-a “Ljudski glas”, čija je premijera večeras, sastoji se od tri tekstualna predloška: poetskog monologa “La Voix humaine” Jeana Cocteaua, fragmenata epistolarno-ispovjednog romana “I love Dick” Chris Kraus te dijelova intimističko-teorijsko-filozofskog teksta “Testo junkie” Paula B. Preciada. O tim dijelovima i predstavi govori redatelj Bojan Đorđev.

“Ljudski glas” ženski je glas. Što nam poručuje? Za čime žudi?
Ovaj je projekt nastao na osnovi Ljudskog glasa J. Cocteaua oko kojeg smo se okupili Urša Raukar, koja je i prevela komad s francuskog, Goran Ferčec i ja. To je monolog žene koja vodi zadnji razgovor s čovjekom kojeg voli, a koji se već sutra ženi nekom drugom. To je pravi poligon da glumica pokaže svu svoju vještinu. Međutim, mi smo se potrudili da čujemo još neke glasove. Tako smo došli do još dva teksta koja čine ovaj omnibus i koja stupaju u trojni dijalog. “I Love Dick” Chris Kraus epistolarni je postmoderni roman u kojem je glas žudnje pretočen u pisma upućena idealiziranom muškom arhetipu, kauboju-intelektualcu, s namjerom da ga se zavede, da se isprovocira njegov macho identitet. U “Ljudskom glasu” riječ je o žudnji, ali u “I love Dick” sa žudnjom se radi, dok je u trećem dijelu žudnja rad. Paul B. Preciado postavlja seksualnu žudnju kao jedan od glavnih resursa današnjeg kapitalizma. Paralelno s teorijskim poglavljima, teče svojevrsni “dnevnik ovisnosti”: autor apliciranjem testosterona na kožu pristupa vlastitom tijelu kao prostoru suvereniteta, slobode i eksperimenta. On zadržava pravni identitet žene, ali mijenja svoje transrodno tijelo mijenjajući mu hormonsku kompoziciju.

Priča je intimistička ili je riječ o globalnoj situaciji u svijetu u kojem se žene iznova bore za prava koja su davno trebala biti izborena i prihvaćena?
Tekstovi zaista idu od intimističke priče prema sistemskoj dijagnozi svijeta. Otkrivamo kako se jedna tako “obična” stvar kao što je ljubavna čežnja pretvara u razarajuću i kreativnu silu, ali i kako ona postaje gorivo kapitalizma i potencijalne eksploatacije jer se tom čežnjom politički manipulira u farmakopornografskom režimu u Testo Junkie. Preciado dijagnosticira novu eru, kaže da se u njoj već nalazimo, ali se još uvijek ne snalazimo, te se ponašamo po starim pravilima. Svijet u kojem smo rođeni već je transformiran u nešto drugo, ali to treba prepoznati, opisati i ponašati se u skladu s tim. Od 1940-ih ono što zovemo “prirodnim” zapravo je hormonska je i laboratorijska konstrukcija, pa se “muževnost” i “ženstvenost” kreiraju i održavaju pilulama. Ali pored te strogo regulirane binarne spolne i rodne fikcije, postoji i realnost u kojoj je još mnoštvo nijansi, tjelesnih i seksualnih varijanti. Zato nam dosadašnji, tj. dvadesetostoljetni diskurs o ravnopravnosti spolova, jednostavno nije dovoljan. On nije točan i ne može opisati situaciju “na terenu”.

Priča je to i o identitetu. Što mislite o prijeporima oko Istanbulske konvencije u kojima se teme nasilja nad ženama guraju pod tepih rodnih odrednica?
Svjedoci smo konzervativne kontrarevolucije koja traje desetljećima, a jedna od njenih odlika i pokušaji su retradicionalizacije društva. Ovakva retorika za cilj ima skretanje pozornosti s opće krađe koju političari vode, a elite amenuju. Uništenim građanima i građankama se tako kao anestetik nudi priča o povratku (izmišljenoj) tradiciji. Tako je i s apsurdnom i kriminalnom problematizacijom Istanbulske konvencije.

Od hvaljenog ansambla ZKM-a izabrali ste glumice. Kojim ste se ključem vodili?
Kao redatelj, volim monološke forme raditi u višeglasju. U ZKM-u sam 2011. režirao Ferčecov tekst “Pismo Heineru Mülleru” s tri glumca: Goranom Bogdanom, Danijelom Ljubojom i Franom Maškovićem. Kao i tada, i sada mi je bilo bitno da u podjeli imam umjetnike različitih habitusa i glumačkih izraza, ali i godišta i iskustava. Lucija Šerbedžija, Hrvojka Begović, Nataša Dorčić, Barbara Prpić i Urša Raukar izvanredne su glumice, čiji rad poznajem i cijenim. Njihova spremnost na rizik, njihovo povjerenje i strpljenje s ovim zahtjevnim materijalom, njihova požrtvovnost i žar u radu, nešto su što redatelj samo može poželjeti.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

LU
lucio2
17:13 17.02.2018.

Briljantno! Ovo se Balkanezerima ne bu svidjelo...