Draže mi je raditi pod maskama nego online. Ne žale se ni učenici

Započela je nova školska godina, prva u našem novom normalnom, pandemijskom svijetu. Nakon izazova prethodne godine, od štrajka pa do potpunog lockdowna, zanimalo nas je kako na cijelu situaciju gledaju profesori i ponajviše – kako je protekao prvi tjedan u školskim klupama. O tome smo razgovarali s našom poznatom spisateljicom Koranom Serdarević, čak dva puta nagrađenom Večernjakovim Rankom Marinkovićem te profesoricom hrvatskog jezika u XII. zagrebačkoj gimnaziji.

Kako ste se snašli s online nastavom u prošlom polugodištu budući da ste vi morali i predavati svojim razredima, ali i nadgledati školski rad svojih kćeri? Koje su prednosti, a koje mane takvog pristupa i kako na to reagiraju učenici?

Nastava na daljinu bila je za nastavnike veliko opterećenje, koje se isprva nije moglo ni naslutiti. Radili smo za računalom po deset sati dnevno: snimali materijale i osmišljavali nove i potpuno drukčije nastavne sate i pristupe gradivu koje često nimalo nije lako prenijeti bez žive riječi i razgovora (očekivati, primjerice, da učenik sam uz videolekciju savlada Gundulićev tekst zaista je ludi optimizam), pregledavali zadaće svim učenicima (a nastavnik koji radi u predmetnoj nastavi ima najmanje pet razreda), odgovarali na pitanja učenika u bilo koje doba dana ili noći. Meni osobno bilo je iznimno naporno, mane tog pristupa su ponajprije u samoj daljini, odnosno nemogućnosti žive interakcije. Skype ili Zoom meni su bili zaista slab nadomjestak atmosfere u razredu. Također, vrednovanje učenika je otežano, nije jasno kako provjeriti neka objektivna znanja, jesu li povratne informacije koje dobivamo vjerodostojne. Ono što je pozitivno svakako je da su savladali informatičke vještine koje će im itekako koristiti u životu. Mislim da smo svi shvatili da je takva vrsta pomoći pri učenju i podučavanju vrlo dobra. No ona ne može zamijeniti podučavanje u cijelosti.

Moji učenici su u globalu reagirali uglavnom dobro, ovisno o temama kojima smo se bavili. Odlični su i dalje bili odlični, većina ih je bila dovoljno dobra u svladavanju, a samo su neki inače tihi i povučeni iznenadili – radili su predano i u miru, mislim da ih je tješila misao da je sve što izrade i napišu samo za moje oči. Sigurna sam da su u početku mladi bili zadovoljni što su doma, što mogu spavati do podne i onda polako izvršavati obaveze, ali uskoro su im se dani počeli raspadati, a zbog slabe organizacije posao se gomilao. Odlazak u školu važan je dio njihova dana, strukture njihovih života, i odgovornost koja se nameće tim ritmom je dobra i važna. Mlad čovjek je raštrkano, iako divno energično biće, i potrebne su mu smjernice u držanju vremena pod kontrolom. Rijetki to mogu sami od sebe – čak i odrasli.

Moje su kćeri reagirale poslušno, trudile su se ispunjavati sve obaveze, ali s vremenom im je dosadilo praćenje TV programa i rješavanje zadaće, nedostajao im je šušur učionice, a i roditelj nikada ne može zamijeniti učitelja/icu. Ni ja, koja sam u nastavi, ne mogu svojoj djeci pomoći poput njihove učiteljice, premda još znam objasniti to gradivo. Riječ o drugoj vrsti uvažavanja, strpljenja i poštovanja, koja sigurno ne uključuje rečenice kao „dobro, jesi ti normalna, kakva me to glupa sada pitanja pitaš“. (smijeh) Nastava na daljinu bila je sigurno iznimno naporna roditeljima djece koja ne mogu sama pratiti online sadržaje, služiti se računalom poput srednjoškolaca, shvatiti svoje zadatke sami.

Kako je proteklo ovih prvih par dana škole? Je li vam ipak draža nastava uživo unatoč restrikcijama u odnosu na online nastavu?

Svaka škola funkcionira drukčije, u XII. gimnaziji situacija je specifična jer škola dijeli zgradu s još tri škole, i imamo samo jedan kat pa smo se posebno detaljno pripremali. No, uspjeli smo se dobro organizirati, svaki je razredni odjel u svojoj učionici, hodnici su prazni, izlazi se van samo za veliki odmor, no prozori su stalno otvoreni. Maske se čine nešto većim problemom za nastavnike nego za učenike, puno govorimo pod maskama, često ponavljamo jer se slabije čuje i brže se umaramo. No nitko se ne žali, zaista je svima jasno da se radi o društvenoj odgovornosti. Učenicima smeta što ne smiju na hodnik, ali ne toliko da su zbog toga neraspoloženi.

Svakako mi je draže raditi ovako, poštujući sve mjere. Mislim da većini nastavnika jest. Veliko nezadovoljstvo osjećam kad se spomene ideja rada i uživo i online. Takav posao zahtijeva dvostruki angažman, a riječ je i o poslu koji treba biti dodatno plaćen – ali ni tada ne bih osobno bila spremna na to. To je potpuno posvećivanje, ne vidim vremena za svoju obitelj, prijatelje, samu sebe. Ako se pritom moramo i vikendom suzdržavati od bilo kakvog druženja s dragim ljudima, mislim da ne bih podnijela, negdje bih sigurno puknula. Čini mi se da bi se radilo o ozbiljnom ugrožavanju psihičkoga zdravlja nastavnika.

Jeste li u svom ovom kaosu imali vremena za pisanje? Spremate li nam nešto novo na književnom planu?

Zbirka priča „Gušterov rep“ izlazi u izdanju Frakture krajem godine, nadam se. Ona je nastajala dugo; ne bih bila sposobna čitavu knjigu napisati ove godine. Trebalo mi je cijelo ljeto da se smirim dovoljno da mogu čitati, a kamoli pisati. Bila sam tri mjeseca u stanju grča, nikako nisam jedna od onih koja je uživala u neplaniranom odmoru kod kuće. Bila sam zaista tjeskobna. Stoga se radi o pričama koje su nastajale u dužem periodu, u različitim trenucima mojega života. Veselim se što će izaći, što ću taj period zatvoriti, pa možda zatvorim tako i ovu godinu. Nadam se samo da neće biti kao gušterov rep – da se neće i mrtva bijesno trzati.