Poljski novinar i književnik Ryszard Kapuścinski (umro u Varšavi 2007. godine), napisao je knjigu “Imperij” koju je na hrvatski preveo Adrian Cvitanović, uredila Nada Brnardić, a objavila Naklada Ljevak. Riječ je o knjizi posvećenoj sovjetskom imperiju, napisanoj u maniri bjeloruske nobelovke Svetlane Aleksijevič, koja je također glavninu svog literarnog opusa posvetila tzv. crvenom čovjeku koji je bio u temeljima tog i golemog i strašnog carstva. Kapuscinski je svoj “Imperij” zamislio kao trosložnu knjigu u kojoj se se bavi i svojim prvim sjećanjima na sovjetsku vlast, a ona datiraju iz godina uoči Drugog svjetskog rata kad je živio u gradu Pinsku (današnja Bjelorusija), da bi desetljećima poslije bio i svjedok raspada sovjetske megadržave na brojne zemlje i zemljice. Posebno je težište u ovoj pitko napisanoj knjizi, koja je u nekim dijelovima i povijesna studija, stavio na manje poznate bivše sovjetske republike iz azijskog dijela SSSR-a, a s posebnim se pijetetom bavio i sibirskim dijelom negdašnjeg komunističkog carstva.
Svoje krajnje avanturističke boravke u ledenim prostranstvima Sibira napisao je punokrvnim literarnim stilom, uvjerljivo i beskrupulozno, baš kao što je s puno strasti i poštovanja pisao i o nebrojenim žrtvama sovjetske države i revolucije, koje se broje u milijunima... No te žrtve nije gledao samo kao nabildanu statističku činjenicu, nego im je, kad god je to mogao, dao ljudska lica, ime i opise, pretvarajući ih u autentične junake krvavog 20. stoljeća koje je možda dekoloniziralo brojne nacije, ali je do krajnosti podčinilo i uništavalo čovjeka. Nevjerojatni su podaci koje je Kapuscinski objavio u ovoj potresnoj knjizi. Tako je citirao tvrdnje ruskog povjesničara umjetnosti A. Kuznjecova, prema kojem je od početka Oktobarske revolucije do početka 1990-ih u Rusiji uništeno između dvadeset i trideset milijuna ikona! Sovjetske su vlasti ikone koristile kao mete na streljanama, podloge u oknima potopljenima vodom, kao materijal za izradu sanduka za krumpire, kao kuhinjske daske za rezanje mesa i povrća, za potpalu u pećima... O svim tim minuciozno isplaniranim postupcima sovjetske vlasti u cilju iskorjenjivanja tradicijske kulture i ruskih i neruskih naroda, poljski je autor ispisao na desetine bizarnih stranica koje svjedoče o ljudskoj pohlepi, obijesti i nekontroliranoj okrutnosti. Okrutnosti koja se po organizaciji i sustavnosti može usporediti samo s fašističkom i nacističkom, s tim da je ta boljševička trajala puno dulje, sve dok je, barem na papiru, nisu pomeli perestrojka i glasnost. Naš je autor zadivljen ljepotama azijskih sovjetskih republika čiji su drevni i kultivirani gradovi također trpjeli rušilaštvo jednoumlja i sveopćeg urbanističkog sivila. Ali je i zgrožen Staljinovom politikom koja je u Ukrajini na smrt osudila deset milijuna ljudi, mahom seljaka koji su umrli od gladi...
Kapuscinski je razočaran i sovjetskom gospodarskom politikom koja se obrušila i na Aralsko more u srednjoj Aziji, a sve zbog masovne proizvodnje pamuka koja je bila bjesomučno poticana nauštrb svih drugih poljoprivrednih kultura zbog čega su tako uništene i dvije velike rijeke Sir-Darja i Amu-Darja, ali i krajolik, a s njime i ljudi koji su stoljećima živjeli u skladu s prirodom. Naš je autor išao i putevima drugih pisaca poput Brune Schulza te je hodočastio i u ukrajinski grad Drogobyč, gdje je Schulz stvarao i gdje ga je 1942. ustrijelio gestapovac iz damskog pištolja. Proučavao je Kapuscinski i Dostojevskog i njegov odnos sa Sankt Peterburgom, baš kao što je i u trilerskoj atmosferi opisao svoju šetnju strogo čuvanim moskovskim Kremljem. Ipak, jedan od najuzbudljivijih dijelova ove knjige je i novinarski dramatičan opis putovanja u Gorski Karabah, kamo je autor otišao u pratnji zastupnice Vrhovnog sovjeta SSSR-a Galine Starovojtovne u ljeto 1990. godine, i to u pilotskoj uniformi, a onda se jedva živ izvukao iz te armenske enklave na teritoriju Azerbajdžana koja je bila pod strogom kontrolom i Crvene armije i lokalnih policija koje nisu vjerovale nikome.
Možda će netko pomisliti da je “Imperij” knjiga o mržnji, ali mržnje je bilo i stoljećima prije sovjetskog imperija i nisu je izmislili boljševički vođe. Ali da su je podignuli na sasvim novu razinu, ne može se poreći. Upravo o tim imperijskim uzdama srčano piše poljski autor, koji povijest ne može izmijeniti, ali je barem može zabilježiti.