Semezdin Mehmedinović bio je jedan od najzaposlenijih pisaca na ovogodišnjem koronskom izdanju Festivala svjetske književnosti. Pisac iz BiH, rođen 1960. u Kiseljaku kod Tuzle, urednik u novinama, na radiju i televiziji, pjesnik, esejist, prozaik... koji je gotovo četvrt stoljeća živio u SAD-u sudjelovao je na nekoliko festivalskih programa. Fraktura je nedavno objavila Mehmedinovićevu knjigu “Ovo vrijeme sada”, skup proznih autobiografskih zapisa koji će, kako se čini, imati i nastavke. Mehmedinović je izuzetno ime bosanske kulturne scene. Potkraj osamdesetih aktivno je sudjelovao u sarajevskom kulturnom životu. Kada je otpočeo rat (o čemu piše u svojim knjigama, ali s puno mjere i odmaka, izbjegavajući patetiku), ostaje u gradu iz kojega odlazi tek u drugoj polovici 1995. Od 1996. do 2019. živi u SAD-u, gdje se, između ostaloga, bavi i producentskim poslom. Godine 1994. nastaje i njegov igrano-dokumentarni film “Mizaldo, kraj teatra” koji je izvan konkurencije prikazan na Berlinskom filmskom festivalu.
Od njegovih knjiga, najveći uspjeh dosad postigla je knjiga “Me’med, crvena bandana i pahuljica” koju mu je objavila Fraktura u siječnju 2017. nazvavši je najintimnijom Mehmedinovićevom knjigom. U Hrvatskoj je knjiga imala tri izdanja, a dobila je i prestižne regionalne nagrade. Posebno je zapažena bila i knjiga “Transatlantic mail” iz 2009. koju je objavio VBZ. U knjizi je objavljena elektronička pošta koju su razmjenjivali sarajevski prijatelji Mehmedinović i Miljenko Jergović, da bi knjigu svojim fotografijama ili “pismima u slikama” obogatio i fotograf s pariškom adresom Milomir Kovačević Strašni. Mehmedinovićevim umjetničkim stopama krenuo je i sin Harun koji se bavi filmom. Lani je u Cannesu prikazan dokumentarni film “Ice on Fire” čiji je koproducent bio i Leonardo DiCaprio, a direktor fotografije Harun Mehmedinović.
Mehmedinović otvoreno tvrdi da je jedan od pisaca koji ne voli izmišljati, znači li to da ne piše fikciju, pitamo ga.
– Pišem o onome što mi se dogodilo, ali i tada selektiram što je mojoj priči potrebno, i već ta intervencija tekst pretvara u fikciju. Dakle, pišem fikciju – odgovara.
I knjiga “Ovo vrijeme sada” je autobiografska pa postoji zanimanje hoće li dobiti nastavke.
– U toj knjizi govorim o nekim manje i više važnim događajima iz moje prošlosti koji imaju nastavak u sadašnjosti. To je aktivna prošlost koja mi je zanimljiva za opisivanje. Moj je plan da nastavim pisati u ovome modelu i napišem još neke knjige koje će biti organski povezane s ovom, a to znači da će se likovi koji se pojavljuju ovdje, u njima vraćati. I neki događaji koji su ovdje otvoreni imat će produžetke u novim knjigama. To je načelni plan. Imam još mnogo neispisanih priča. Prošlost u našim životima je beskonačna – pojašnjava Mehmedinović. U Sarajevo je došao prije 40 godina, pa ga je 1995. napustio, i lani mu se vratio. Je li Sarajevo njegov sudbinski grad?
– Sigurno. U svijetu me vezuju za taj grad prije svega zbog knjige “Sarajevo Blues”. A ja sam se za Sarajevo trajno vezao u vrijeme opsade.
To vrijeme opsade trajalo je predugo. Bio sam umoran. I osjećao sam veliku potrebu da izvedem dijete, koje je mojom odlukom sve godine rata provelo u gradu – prisjeća se autor. Na pitanje zašto je želio otići baš u Ameriku, kaže:
– Moj je plan bio da ostanemo u Hrvatskoj ili Sloveniji, ali sam poštovao želju svog dječaka koji je u toj ranoj fazi čvrsto odlučio studirati film i baviti se režijom, a bio je uvjeren da je Amerika za to najbolje mjesto. Moja supruga i ja ispunili smo njegovu želju.
Napisao je da je egzil bijeg od jezika. Od kojeg je jezika pobjegao?
– Odlaskom u egzil, ulazimo u stvarnost novog jezika, onog u kojem nam se naš novi život počinje događati. Naš jezik, onaj kojim smo govorili u svome svijetu iz kojeg smo otišli, ostaje iza nas, napušten. Moj je slučaj kompleksniji, ja iz svoga prijašnjeg jezika nisam izišao, aktivno sam ga koristio u pisanju. A to je ovaj jezik na kojem vi i ja razmjenjujemo pitanja i odgovore, jedan jezik koji sa svojim malim dijalektnim razlikama i velikom političkom voljom ima nekoliko imena... – ističe.
U SAD-u je susretao zanimljive ljude, pa je tako nacrtao, portretirao i Marqueza. Koji mu je susret bio najvažniji?
– Meni je važan bio susret s Ferlinghettijem, američkim pjesnikom, središnjom figurom beat pokreta, on je osnivač izdavačke kuće City Lights koja je objavila dvije moje knjige u engleskome prijevodu, prvo “Sarajevo Blues”, a onda i “Devet Aleksandrija” u njihovoj kultnoj Pocket Poets ediciji. O tom susretu pisao sam u knjizi “Ovo vrijeme sada” – prisjeća se. A kako je uopće dobio odličnog izdavača za “Sarajevo Blues” i koliko je izdavač važan za plasman knjige?
– Pjesnik Josip Osti je u Ljubljani ranih devedesetih imao ediciju u kojoj je objavljivao sarajevske knjige pisane u opsadi. Prva objavljena bio je “Sarajevo Blues”. Jedan primjerak knjige Aleš Debeljak poslao je pjesniku Ammielu Alcalayu u Brooklyn, koji je svoje prijevode mojih tekstova iz knjige počeo objavljivati u časopisima, reakcije su bile izvrsne, i tako je u ono vrijeme kad sam ja bio u Zagrebu, u prosincu 1995., iz City Light stigla ponuda da moju knjigu objave. Meni je to bila važna vijest jer sam kao mladi pisac u Sarajevu već osjećao veliku simpatiju prema beat pjesnicima, a City Lights je neka vrsta njihova zaštitnoga znaka. To nije veliki izdavač, oni objavljuju limitiran broj knjiga godišnje, i u potpunoj je suprotnosti s industrijom knjige. Za razliku od velikih, komercijalnih izdavača, njihove knjige nikada ne idu “out of print”, nego se neprestano tiskaju nova izdanja. Tako i kod njih objavljeni “Sarajevo Blues” ima već osam izdanja. Meni je to vrlo dragocjeno – kaže Mehmedinović. U SAD-u bavio se i televizijskom produkcijom. Jesu li producenti ondje bogati ljudi?
– Nisu. Bogati su ljudi tamo vlasnici medija, a producenti su nisko na toj ljestvici, oni su u Americi pripadnici ugrožene srednje klase. Zarađuju da pristojno žive, ali im za normalan život manjka vremena jer ga uglavnom troše na rad, koji je prilično stresan – otkriva nam drugu stranu ekrana. Mislili li, nakon svega, da je doista za pisca važno da ima iskustvo u drugom jeziku i zašto onda ne piše na engleskom?
– Pišem o tome u ovoj knjizi, važno je imati iskustvo drugog jezika, Milosz to zove “druge oči”, to nam znanje pomaže da vidimo koliko je ono što pišemo u svome jeziku razumljivo i u tom drugom. Milosz je znatno dulje od mene živio u Americi, ali je pisao na svome, poljskom jeziku. Da je živ, on bi sigurno točnije od mene objasnio razloge zašto se pisac u egzilu odlučuje pisati na svom, materinskom jeziku – kaže Mehmedinović.
U nagrađivanoj knjizi “Me’med, crvena bandana i pahuljica” pisao je i o svojoj najdubljoj intimi. Koliko daleko pisac smije ići kada piše o sebi, a onda i o svojim najbližima?
– Ja sam pisao o događajima u svom životu i u životima meni najbližih ljudi. Pričao sam, mislim, univerzalnu priču o ljubavi koju muškarac osjeća prema ženi, i ljubavi koju otac osjeća prema sinu. Pisao sam i o doživljaju svoje tjelesnosti. Pisao sam o svojim opsesivnim temama, sjećanju i zaboravu. Nemam još hrabrosti upustiti se u “najdublju intimu”, možda se pojavi ta hrabrost u nekoj budućnosti... Inače, pisac ima neograničene slobode, sve dok je to što piše stvarna književnost, a to znači da je u jeziku kreirao živ i autentičan svijet. Sasvim je svejedno o čemu piše, o svojim najintimnijim iskustvima ili o izmaštanim svjetovima, sve dok je njegov tekst živ i književno uvjerljiv. Meni su najbliži oni autori i autorice koji imaju hrabrosti zagledati se u sebe. Takva je knjiga, recimo, “Bol” Marguerite Duras. Ili gotovo sve što je napisala Annie Ernaux. Meni su takve knjige najbliže – kaže Mehmedinović. Puno se družio sa slikarima, a i sam ima likovne ambicije. Odakle ta ljubav prema likovnosti?
– To je sklonost još od ranoga djetinjstva. I književnost je govor slika. U ovoj knjizi, recimo, ja zapravo istražujem koncept slike, većina likova u mojim pričama ima aktivan odnos prema svojim portretima koje je netko drugi nacrtao, ili fotografijama, a ta posredovana slika postaje važna istina o njima. To kako nas drugi vide zanima me jednako kao i istraživanje što slika predstavlja u našem svakodnevnom životu – pojašnjava. Imao je i filmskih iskustava. Hoće li ih ponoviti?
– Moja su filmska iskustva bila limitirana. Ne vjerujem da ću se tome vraćati – dodaje. A koliko je Bosne ostalo u Bosni?
– Prošli tjedan vozio sam se kroz Bosnu na sunčan dan, dolinom Neretve. Fascinantno je kako je ta zemlja lijepa. Ona je tako lijepa oduvijek, ali nikada nije bila u tako oštrom kontrastu s pogubnom politikom u toj zemlji – kaže pisac. Sada je nekoliko dana boravio u Zagrebu na Festivalu svjetske književnosti pa nas je zanimalo što je za njega Zagreb?
– Zagreb je meni moj grad, važan, evo ga odmah uz Sarajevo. U proteklih 25 godina sve sam svoje knjige ovdje objavio. Kad sam u Zagrebu, ja sam kod kuće. Tako se ovdje osjećam – zaključuje pisac.
Izvrstan pisac, veselim se budućim knjigama!