Čovječe, ne ljuti se

Teofil Runje već je drugu godinu u mirovini i nikako da se prestane ljutiti. Umirovljen je na mjestu savjetnika u Hrvatskim šumama, a ljuti se prvenstveno na samog sebe, zato što nije poslušao predsjednika uprave koji mu je bez imalo ustručavanja nudio na raspolaganje skupocjeni automobil, kojekakve prigodne nagrade i putovanja u inozemstvo. Naravno pod uvjetom da prestane s opomenama koje je dijelio pojedinim direktorima u direkciji zbog njihove prevelike rastrošnosti. Kamo sreće da je uspio držati jezik za zubima, da je kao savjetnik mogao bar povremeno uteći svojoj savjesti. Direktori bi mu sasvim sigurno priredili ispraćaj kakav se ne pamti, mogao je i dalje povremeno surađivati na određenim projektima i uživati unosne povlastice... 
Mogao je, mogao! A nije, misleći da mu to ne dolikuje. Mrzio je svako ulizivanje, pretvaranje i dodvoravanje. Zato je u mirovinu otišao posve nezapaženo. Dobio je doduše pristojnu otpremninu po kolektivnom ugovoru, i to je sve. Nitko mu se nije zahvalio na dobronamjernim savjetima, nitko od direktora nije mu pružio ruku i potapšao ga po ramenu. 
I zar da se onda ne ljuti na sebe? 
Kad se samo sjeti svoje dugogodišnje tajnice, kako ga je zaklinjala da napiše nekoliko preporuka za dvojicu njenih stranačkih kolega. Ne zna koliko su njegove preporuke doprinijele tome da obojica postanu visoki šefovi obavještajnih službi, ali zacijelo dobro zna kako mu se njihovim imenovanjem uvukao strah u kosti, kako je postao sićušna buba u svom uredu. Počeo se pribojavati tajnice, ali se nije ustručavao otvoreno dijeliti opomene pojedinim direktorima, što mu na umirovljeničkim šetnjama naprosto ne ide u glavu. Slučajni prolaznici čine mu se svakim danom sve zgužvaniji. Sve jasnije uviđa kako su tijekom tri i pol desetljeća njegova radnog vijeka prevrednovane mnoge vrijednosti. 
U tjeskobna razmišljanja osamljenog šetača uvlači se magluština sumnje u to ima li on uopće ispravno mišljenje o časti, uljudnosti i poštenju. Uzalud mu je tajnica blagonaklono pružala ruku i mamila ga da posegne onamo kamo ne bi smio. Bili su svega dvaput zajedno na službenom putu, ali nijednom joj se nije približio. Ne može reći da to nije poželio, bila je pet godina mlađa od njegove zakonite žene Ljudmile, imala je vatrenije oči i podatnije kukove, mogli su u nekom usputnom motelu satima uživati u seksu, ali naprosto se nije usudio. Možda je tako moralo biti, jer tajnica je vrlo brzo dobila bolje plaćeno mjesto u središnjici vladajuće stranke te mu je na rastanku zahvalno šapnula da može uvijek računati na nju.   
Otkad je u mirovini Teofil sve ogorčenije priznaje samom sebi da je njegova Ljudmila, odana supruga i majka, često bila u pravu, kad mu je znala reći da je predobar, da ne bi trebao bacati bisere pred svinje, jer svinjama je najdraže valjati se u kaljuži, uživati u masnom napoju i pretilosti. Lijepo mu je govorila da bi katkad bilo bolje držati jezik za zubima, pritajeno slušati sugovornike i zadržati dobre prijedloge za pravi trenutak. Da, bila je u pravu, nikad nije znao procijeniti pravi trenutak. Uvijek je pomalo samodopadno i preuranjeno iznosio svoje prijedloge. Mnogi od njih nisu nikad ušli u zapisnike te bi se na putu do njihova ostvarenja zaboravilo na njega. Na taj način mimoišla su ga mnoga zaslužena priznanja. Vjerojatno je i to bio jedan od razloga zašto se tako oštro obračunavao s grabežljivim direktorima.
I ne samo s direktorima. Dok na samotnoj šetnji u predvečerje prolazi pored vile ratnog profitera, Teofil bi od ljutnje najradije sebi jezik iščupao, da nije prekasno. Sjeća se kako je taj neotesanac s krunicom oko vrata poput pijanog kočijaša psovao u njegovoj kancelariji. Bio je nadšumar i gromovnik nove demokracije. Godinama je neumorno širio priče o svom junaštvu, napustio šumarstvo, dogurao do Glavnog stožera oružanih snaga i domogao se prekrasne vile bez ijedne sudske opomene. Samo za uređenje okućnice platio je pola milijuna eura! Drugih pola milijuna potrošio je navodno u humanitarne svrhe. O njegovoj darežljivosti naveliko se piše i priča u javnim medijima. Naravno da mu Teofil nije ni do koljena, premda mu je nekad davno bio nadređen i pravedan prema njemu. Kamo sreće da je bio manje pravedan, a više podoban. Nitko mu to danas ne bi zamjerao, pogotovo ne u visokom društvu kamo bi po podobnosti zacijelo pripadao. 
Ljutnju na samog sebe uspijeva na trenutak ublažiti mišlju da mu je osobnost uvijek bila važnija od podobnosti. Nije li Ljudmilu osvojio ponajprije kao osoba čvrsta karaktera? Bila je apsolventica na Agronomskom fakultetu, a on je upisao poslijediplomski. Zavoljela ga i udala se za njega bez ikakvih primisli o narušavanju njegove osobnosti. Znala je da posjeduje solidno znanje i sposobnost, vjerovala je da će se dokazivati riječju i djelom, u svemu ga je svesrdno podržavala, pa čak i povremenim prijekorima. Počeli su takoreći od ničega, bili su tri godine podstanari, a onda su kupili jednosoban stan. U tri navrata mijenjali su manji stan za veći i tako se na kraju udomili u četverosobnom stanu novoizgrađene zgrade na Šalati.
Istinabog, nema se Teofil zapravo na što žaliti. Ponavlja to sebi iz dana u dan, a ipak je ljut na sebe samog. Ta ljutnja nema veze s kompleksom manje vrijednosti, prije bi se moglo reći da je plod temeljitog samoprepoznavanja. Ne ljuti se on samo na svoju poslovnu tvrdoglavost, ljuti se i na svoju obiteljsku popustljivost. Predugo su čekali s rođenjem djeteta. Ljudmila je na njegov nagovor nekoliko puta pobacila. Rodila je u poodmaklim godinama i donijela na svijet blizance, muško i žensko, od kojih je muško nažalost umrlo poslije nekoliko tjedana. Više nije mogla rađati i njihovo je roditeljstvo završilo međusobnim optuživanjem, sve dok nisu oboje popustili i svoju ljubav poklonili jedinici Snježani koja im je uzvraćala pristojnim ponašanjem i marljivim učenjem. Diplomirala je engleski i španjolski. Radi u turističkoj agenciji, a udala se za vrsnog informatičara. Srećom mladi nisu dugo čekali na podmladak. Snježana je također rodila kćerku Lanu, dražesnu i razboritu curicu, koja svog djeda Teofila na povratku s poslijepodnevne šetnje uveseljava raznim iznenađenjima.
Djede, večeras se nećemo igrati kuće od karata. Mama me naučila novu igru.
Vjerojatno neku koja meni ne ide baš najbolje.
Ide, ide. Kaže da je tu igru naučila od tebe. Pričala mi kako te kao mala uvijek pobjeđivala?
Igrali smo Crnog Petra, ako se dobro sjećam.
Nije ta. Naučila me kako se igra Čovječe, ne ljuti se.  Hoćeš li večeras igrati s nama?
Čovječe, ne ljuti se! Baš ti hvala, dijete moje. To je igra na koju sam posve zaboravio. I nisam baš siguran da me tvoja mama pobjeđivala.
Možda te večeras i ja pobijedim.
Neću se tako lako predati.
Važno da se ne ljutiš.