S Mijom Nikićem, svećenikom, isusovcem, magistrom dubinske psihologije i dogmatske teologije, predavačem na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu razgovoramo u blagdansko vrijeme o Crkvi i vjeri.
* Suvremeni čovjek sam mora pronalaziti nove putove duhovnog spasenja, osloboditi se institucionalnih stega - teza je New agea. Kako Crkva gleda na one koji duhovni mir traže putem reikija, tarota, meditacije i drugih metoda koje nisu katoličke?
- Višestruki su razlozi i povodi zašto se današnji čovjek olako povodi za novom duhovnošću. Jedan od razloga jest i u tomu što moderni gurui obećavaju mir, sreću i zdravlje po načelu ovdje i sada. A to je vrlo zavodljivo. Nova religioznost, koja se danas brzo širi preko raznih sljedbi, velikim dijelom iskrivljuje sliku Boga i sliku čovjeka, nanoseći tako štetu i Bogu i čovjeku. Boga se degradira na neosobnu kozmičku silu, a čovjeka se nelegitimno obožava. Želio bih ovdje istaknuti činjenicu kako je Crkva vrlo zabrinuta što se danas širi iskrivljena duhovnost koja ne oslobađa nego zarobljava čovjeka. U posljednjih nekoliko desetljeća tragično je završilo nekoliko tisuća, velikim dijelom mladih ljudi koji su bili zavedeni u raznim vjerskim sljedbama. A što se tiče New agea koji ste spomenuli, treba reći kako je on danas u velikoj krizi. Ideal univerzalne sreće i mira za sve ljude koji je na početku proklamirao nije se ostvario preko globalne mreže New agea. Globalizacija ide u smjeru da moćnici ovoga svijeta postaju još moćniji i bogatiji, a siromašni narodi još siromašniji. Zato se danas sve više napušta utopija New agea, a privaća tzv. Next age u kojem se izričito tvrdi da će obećanu sreću postići samo pojedinci.
* Je li suvremeno potrošačko društvo najveći psihološki neprijatelj Crkve?
- Potrošački mentalitet najveći je neprijatelj i Crkvi i čovjeku. Svaki je čovjek stvoren na sliku Božju i u sebi nosi neslućene mogućnosti koje se mogu ostvariti samo kada počne ostvarivati plan koji Bog ima s njime, kada i on počne "stvarati" i nesebično ljubiti, a ne samo sebično uživati.
* Crkva bi trebala biti apolitična, ali politika uzrokuje društvena zla. Treba li Crkva biti moralna oporba svakoj vlasti?
- Politika sama po sebi ne uzrokuje društvena zla. Talijanski političar Giorgio la Pira bio je svet čovjek i politiku je shvatio kao služenje narodu. Prema tomu, sve ovisi o tome kakvi su ljudi koji vode politiku. A što se tiče apolitičnosti Crkve, ako mislite na stranačku borbu i osvajanje vlasti, onda je Crkva doista apolitična. No, Crkva kao zajednica mora imati udjela i u politici ako se politika ispravno shvati kao služenje čovjeku i briga za opće dobro. Kadgod je ugroženo opće dobro, Crkva ne smije ostati ravnodušna jer je njezino poslanje u tome da upozorava na moralna načela koja svaka državna vlast mora poštivati ako istinski želi dobro svome narodu. S tim u svezi mogu reći da Crkva mora biti oporba svakoj vlasti koja zanemari opće dobro naroda ili se ne brine dovoljno za ljude koji su na bilo koji način, osobito socijalno, ugroženi.
* Nije li tu oporbu Crkva dokazala i na našim prostorima - prvo tezom nadbiskupa Bozanića o grijehu struktura koja se odnosila na prijašnju vlast, a zatim negativnim stavom nedavne Biskupske konferencije koji se odnosi na ovu vlast?
- Točno. To samo potvrđuje da Crkva nije politička stranka nego dobronamjernim kritikama želi pomoći svakoj vlasti da se ne udalji od naroda nego da politički utjecaj i vlast shvati kao služenje i promicanje općeg dobra.
* U posljednje vrijeme česte su bile polemike o uvođenju vjeronauka u škole. Slažete li se s nekim mišljenjima iz crkvenih krugova da bi školski vjeronauk smanjio ulogu župnog, tj. kateheze?
- Župni vjeronauk ima specifične ciljeve. Prije svega, formira mladu osobu u vjeri i uvodi je u liturgijski i sakramentalni život Crkve. Školski vjeronauk je više informativan. Tu se uči što treba vjerovati, kako u miru živjeti s onima koji su druge vjere i kako po vjeri izgrađivati bolji svijet. Vjeronauk je i kao informacija već formiranje mladog čovjeka, kao uostalom i cijela škola koja bi morala informirati, ali i pravilno formirati mlade ljude.
* Aktualan je društveni problem kako ocijeniti odnos agresora i žrtve. To je i veliki moralni problem. Je li po Crkvi, načelno, jednaki grijeh napasti prvi i napasti u samoobrani?
- Nijedan normalan čovjek ne bi smio izjednačiti žrtvu i agresora. Na žalost, čini se da danas u svijetu ima međunarodnih čimbenika koji to nastoje učiniti želeći se tako osloboditi vlastite odgovornosti za grijehe učinjene propustom. Najveći pokolji u prošlome ratu na području bivše Jugoslavije dogodili su se u zonama koje su bile pod izravnom zaštitom međunarodnih vojnih snaga. Što se tiče drugog dijela vašeg pitanja, rekao bih da ne samo Crkva nego bilo koje zdravo društvo zna i prihvaća stav da nije jednak grijeh učinjen u napadu, agresiji i grijeh učinjen u obrani od toga napada. Čovjek nema pravo nikoga napasti, ali ima legitimno pravo, pa i dužnost, braniti se. Prema tradicionalnom nauku Crkve, čovjek se smije braniti od nepravednog napadača sve do njegova ubojstva - ako ostane u okviru obrane. Ako je i u obrani počinjen zločin, za njega treba odgovarati. No, valja istaknuti činjenicu da je agresor smišljeno spremao zločin i izvodio ga na brutalan način, a žrtva je bila iznenađena, najčešće nenaoružana i u velikom strahu za goli život. Nalazeći se tako u stresnoj situaciji najvećeg stupnja, kad emocije velikim dijelom blokiraju razum i umanje ili posve sputaju slobodu, bilo je moguće da i žrtva učini zločin, ali on se ne može svrstati u istu kategoriju sa zločinom napadača koji napada i ubija, pa i onog koji u uredu planira zločine. Nije pravedno reći da za zločine moraju svi jednako odgovarati, ne uzimajući pritom u obzir uvjete u kojima se pojedini zločin dogodio. Moraju se dobro razmotriti okolnosti koje su dovele nekoga u situaciju da napravi neko zlo djelo. Psihičko stanje napadnute osobe uzrokovano velikim strahom smanjuje njezinu odgovornost za počinjena djela.
* Na kraju razgovora recite nam koja je, po vašem mišljenju, poruka Božića vama osobno, hrvatskom narodu i cijelom svijetu?
- Božić je najradosnija vijest za mene osobno, za moj hrvatski narod, kao i za cijeli svijet. "Veselje ti navješćujem, puče kršćanski", pjevamo u jednoj božićnoj pjesmi. Zašto je Božić radosna vijest? Zato što je Bog baš za Božić najugodnije iznenadio čovjeka. Postao mu je sličan u svemu, osim u grijehu. Bog sam dolazi u ovaj naš svijet da nas odvede u svoje nebo. Bog postaje čovjekom da bi čovjek mogao ući u zajedništvo s Bogom i vječno uživati božanskim životom. Božja ljubav neizmjerno nadilazi sva ljudska očekivanja. Ulazeći u ovaj naš svijet mali Isus se solidarizirao s najsiromašnijima, a odlazeći s ovoga svijeta solidarizirao se s najvećim žrtvama jer je nevin trpio, bio nepravedno osuđen i okrutno smaknut. Poruka je Božića i u tomu da budemo više ljudi jedni prema drugima, da se više volimo i živimo kao braća i prijatelji.
Razgovarala Lada Žigo