Prije dvije godine redateljica i glumica Senka Bulić režirala je po Ibsenu “Noru” u kojoj se bavila ženskom motivacijom u uvjetima društvenih pritisaka, razlozima zbog kojih možemo radikalizirati svoju potrebu za promjenom, odnosom intimnog i društvenog. U novom projektu Kazališta hotel Bulić režira “Heddu Gabler” čija je premijera 5. studenog u Tvornici kulture, a koja također korespondira s našim anksioznim vremenom, punim strahova u vezi pozicije i budućnosti čovjeka. U toj drami pristanak na društvene uvjete značio je i početak njezina urušavanja, a Heddini izbori nastali su iz želje za uklapanjem koji je na kraju dovode do drastičnog izlaza.
Kakav je radni tempo uoči premijere?
Uvijek uzbudljiv. Već smo imali pretpremijernu izvedbu, ali svi iščekujemo premijeru. Dugo smo radili, ekipa je izvrsna. Osim Lucije Šerbedžije, u podjeli su Barbara Prpić, Jure Radnić, Paško Vukasović, Dado Ćosić, svi redom glumci koji izvrsno funkcioniraju u ibsenovskom jeziku.
Naslovna protagonistica je žena koja se udala za uspješnog intelektualca, ali prema njemu ne gaji ljubav te, mučena dosadom, traži uzbuđenje kod njegova suparnika. “Hedda” je pisana u 19. st., ali vrlo je suvremena.
Hedda sve vrijeme privlači opasnost, rizik, akciju. Njezina pojava je kao suvremeni krik za promjenom. U toj točki se najintenzivnije osjeća veza s našim vremenom. Svjesni smo ograničenja, ali ne nalazimo rješenja. Vrlo teško artikuliramo nove platforme. A kad se i pojave, brzo poništimo pokretačke potencijale. Dominantna atmosfera u društvu mjerljiva je s Heddinom destruktivnom energijom.
Kako se Lucija Šerbedžija snašla u njezinim cipelama?
Izvrsna uloga za nju. Donosi neobičnu Heddu na scenu. Ta je uloga san mnogih glumica, ipak je riječ o jednom od najintrigantnijih klasičnih dramskih ženskih likova, destruktivne i nepredvidive energije.
U kojoj je mjeri ovo vrijeme i dodatno blisko onome kojemu je pripadala Hedda?
U smislu dilema o vlastitim izborima uvjetovanim društvenim pritiscima svakako jest. Tema promašenosti izbora, izostanka emotivnosti, moralne indiferentnosti. Naše vrijeme potiče razorne, destruktivne mehanizme koji se boje zamke kontinuiteta, ali nisu u stanju stvoriti alternative. Mi sa svojim problemima i dilemama sudjelujemo u toj globalnoj krizi koja traži rješenje, ali vrlo lako odbacuje bilo kakve naznake promjena. U mješavini smo zarobljenosti i istovremene želje da se iskorači.
S kojim problemima se vi suočavate kao vlasnica privatnog kazališta u Hrvatskoj?
Sa svim problemima koje imaju ljudi s vlastitom inicijativom. Mislim da bi se odabiri rada izvan institucija trebali više stimulirati jer postojanje nezavisne scene, slobodnih umjetnika osigurava potrebnu dinamiku kulturne produkcije. Najveći problem je pitanje prostora. Imam sreću što u Tvornici kulture nailazim na razumijevanje jer radim kazalište koje oni podržavaju u svom prostoru kao dio i svog napora da u gradu nude drukčije programe. Radim dalje na umrežavanjima bez kojih dugoročno neće biti moguće opstati. Ipak, motiviraju me umjetničke prednosti te situacije. Ne želim da mi ideju o mogućnosti poboljšanja vlastitih uvjeta poždere briga o neizvjesnoj budućnosti ili prekidu ove prakse.
Kako bi izgledalo kazalište u Hrvatskoj bez potpore države? Bilo je sličnih ideja zagovornika potpune privatizacije kulture.
Nema ozbiljnog kazališta bez potpore države. To jednostavno nije pitanje nečijeg komoda ili elitističkog stava, nego činjenice da je briga o kulturi briga o vlastitim građanima. Država mora sudjelovati u stvaranju uvjeta da kroz razne stimulacije podrži kreativni rad. To nije, kako se voli posprdno komentirati nekakvo zaostalo očekivanje iz socijalizma, nego znak ozbiljnosti neke države. Državni utjecaj ne znači s druge strane da morate biti inertni i nezainteresirani kad su u pitanju strategije traženja prihoda, privlačenja publike niti popuni ignoranti kad je riječ o preferencijama publike. Ali kazalište mora imati prosvjetiteljsku ulogu pogotovo u vremenima brzih promjena kakvima svjedočimo. Sve ozbiljne zemlje ulažu u kulturu jer znaju da je riječ o dugoročnom, važnom ulaganju. Pa Njemačka se odlučila na povećanje budžeta upravo u recesijskom periodu. Pitanje kulture pitanje je odgovornosti za budućnost.
Koliki je kod nas utjecaj politike na kulturu?
Pitanje je načina na koji je utjecaj osmišljen i posljedicama koje ima u mogućnostima za građane koji žele stvarati. Utjecaj se mjeri kroz mjesto koje kultura ima među državnim prioritetima i mjerama koje osiguravaju kvalitetno stvaranje. Umjetnost otvara mogućnosti za razumijevanje svijeta, dilema, stvara mogućnost za kreativni rast, stvara kriterije, obrazuje. Danas se borimo i sa suludim idejama da treba smanjivati ili ukidati financiranje kulture, koje se pojavljuju u jednom dijelu javnosti, a koji slično misle i o obrazovanju, zdravstvu.
Kojom se vizijom vodite u karijeri i koliko ste joj blizu?
Željom da što slobodnije radim tekstove koji me glumački i redateljski inspiriraju, koji mi stvaraju potrebno stvaralačko uzbuđenje. To je rizična pozicija, činjenica da ne odustajete od vlastitih zahtjeva i kriterija, ali to je jedini način da se umjetnički realiziram. Tu poziciju održavam na štetu drugih benefita, ali zasad je to moj izbor.
Okušali ste se na čelnoj poziciji kazališta Velika Gorica. Biste li razmotrili ponudu da, recimo, preuzmete zagrebački HNK?
Ne zanima me vođenje kazališta kao pozicija moći i zbrinjavanja. Mislim da sam se dokazala kao odgovorna osoba u vođenju institucije i nisam odustala od ideje da, ako bude moguće, ponovo vodim neko kazalište. Mene to zanima kao pozicija na kojoj se mogu otvarati prostori umjetničkog stvaranja. Željela bih sudjelovati u fer izborima za ravnatelje koji uvažavaju iskustvo i sposobnost.