Slavni britanski ansambl Academy of Ancient Music otvorio je prošlog petka 11. izdanje Korčulanskog baroknog festivala. Publika je već od prvih taktova bila osvojena lakoćom i transparentnošću barokne glazbe koju odlikuje neprestano ritmičko pulsiranje zbog kakvog glazbenike specijalizirane za autentično izvođenje baroka često nazivamo i "barockerima". Dodatni ukras programa bile su Purcellove i Händelove virtuozne arije u izvedbi hrvatske mezzosopranistice Renate Pokupić.
Živi motor svih tih izvedbi bio je umjetnički voditelj čitavog programa, hrvatski violinist Bojan Čičić, koji je već nekoliko godina i profesor barokne violine na prestižnom Royal College of Music. U Korčuli smo razgovarali o njegovu stažu i važnoj ulozi koju ima u Academy of Ancient Music, ali i o brojnim projektima i diskografiji koju snima samostalno, odnosno sa svojim vlastitim komornim ansamblom The Illyria Consort.
Koliko ste već godina član ansambla Academy of Ancient Music?
Nešto više od deset godina, tako da sam mogao s njim nastupiti, tada kao vođa drugih violina, i na otvaranju prvog Korčulanskog baroknog festivala 2012. Ovo je bila lijepa proslava te godišnjice.
Koliko znam, to se već planiralo i za deseto izdanje festivala, ali lani su okolnosti bile teže zbog pandemije...
Da, a uz to je festivalu naše gostovanje i osobito veliki trošak. Kako mi je rekla direktorica festivala Laura Vadjon, od svih europskih država čiji ansambli dolaze na Korčulu Velika Britanija je jedina koja svojim umjetnicima ne daje financijsku potporu za takva gostovanja. Zato nas je bilo malo manje nego prije deset godina, ali još uvijek dovoljno da možemo predstavljati veliku tradiciju i kvalitetu kojima se ovaj ansambl s pravom diči. Osobito mi je drago što je s nama nastupila i hrvatska umjetnica Renata Pokupić.
Vi ste u međuvremenu u ansamblu postali "leader". Što točno znači ta pozicija?
To je zapravo koncertni majstor, i to jedini, jer za razliku od velikih simfonijskih orkestara, u ansamblima poput našeg dovoljan je jedan. Moja glavna zadaća je da ansamblu što jasnije prenesem ideje koje imaju dirigenti naših koncerata i da na nekim koncertima, kao i na ovom u Korčuli, vodim ansambl.
Što je s vašim drugim aktivnostima i s vašim vlastitim ansamblom "The Illyria Consort"?
Nikada nisam radio više nego sada. Kada se dogodilo prvo zatvaranje zbog pandemije, bio sam u šoku. Pet-šest tjedana uopće nisam uzeo violinu u ruke. Bilo mi je zlo i činilo mi se da budućnost više ne postoji. Ali, onda sam odlučio napraviti stvari koje sam uvijek želio raditi, a zbog raznih razloga nisam stizao. Snimio sam četiri-pet CD-a, od kojih su neki i dvostruki: koncerte Vivaldija, Locatellija i Tartinija, sve Bachove sonate i partite za violinu solo...
To je već objavljeno?
Još nije, jer naša diskografska etiketa Delphian mora paziti da s previše izdanja u prekratkom roku ne konkurira sama sebi. Spomenuti koncerti talijanskih majstora objavljeni su na albumu pod nazivom "Pyrotechnia: Fire & Fury from 18th Century Italy" (Vatra i bijes iz 18-stoljetne Italije), a nedavno je izašao i dvostruki album sa sonatama Johanna Jakoba Walthera koje sam otkrio baš za vrijeme pandemije. Te su se partiture pokazale idealnima za naš četveročlani ansambl i s tom glazbom ponovo mi se ukazala budućnost i ono što bih u njoj volio raditi. Okupljali smo se u mojoj kući na selu gdje smo imali vremena na pretek da sviramo, družimo se i razgovaramo o glazbi.
Život na selu je bio, pretpostavljam, velika prednost za vrijeme zatvaranja?
U početku da. Ali onaj sljedeći zimski lockdown koji je počeo dan nakon Božića 2020. i potrajao sve do veljače bio je grozan i depresivan. Upravo u toj izolaciji okrenuo sam se Bachu. Čitave sam dane provodio u sobici u kojoj su bile smo moje note i stroj za pranje rublja. Potpuno sam bio izgubio osjećaj kako je to izvoditi glazbu s drugim ljudima i za druge ljude. Ne želim se više uopće sjećati tog vremena i potpuno stranog osjećaja koji je neusporediv s nastupima pred publikom. A najviše me raduje što smo uspjeli snimiti i album "Adriatic Voyage" (Jadransko putovanje) s djelima skladatelja iz Hrvatske, odnosno onih koji su rođeni ili su djelovali u Hrvatskoj. Na albumu su tako skladbe Vinka Jelića, Ivana Lukačića, Julija Skjavetića, Francesca i Gabrielea Uspera, Pulitija, Sortea, Cecchinija... Kod nas je taj repertoar uglavnom poznat, ali vani čak ni stručnjaci za to razdoblje nisu uopće znali za većinu tih djela i jako mi je drago da su ih prepoznali. Mogu reći da je to izdanje kod mnogih potaknulo interes za te skladatelje i njihova djela. Na tom smo albumu surađivali s britanskim ansamblom The Marian Consort, koji je svojedobno također već gostovao na Korčulanskom baroknom festivalu gdje smo i mi izvodili dio tog programa na jednom od prvih festivala.
Jadran je mjesto i vašeg "obraćenja" na baroknu glazbu, a odatle i vaš vrlo slikovit opis njene osvježavajuće ljepote i energije...
Da. Volim sviranje i slušanje barokne glazbe usporediti s osjećajem koji čovjek ima kad gol skoči u bistro Jadransko more. Važnu ulogu o tome za mene je sada nažalost pokojni Saša Britvić. Zahvaljujući njemu otišao sam na jednu od prvih škola glazbenog baroka koje je u Hrvatskoj pod nazivom Aestas Musicae vodila Catherine Mackintosh. A sve je počelo kada joj je njena tadašnja studentica viole Maja Žarković, nažalost danas također već pokojna, pokazala sliku Visa. Tamo je sve počelo, a ljetna škola na kojoj sam ja bio završila je izvedbom Purcellova "Dioklecijana" u Splitu, u Dioklecijanovoj palači.
Zato se na programu čiju sam izvedbu sada vodio u Korčuli, kao mali hommage, našla suita iz te Purcellove opere. Bilo bi lijepo kada bismo jednog dana upravo na Korčuli mogli izvesti tu čitavu, vrlo zanimljivu i vrijednu operu.