Brzina svjetlosti, kratki portret

Toliko je dugo pisala da se danas više ne sjeća zašto je počela. Nije pisala da bi ispala pametna, da bi bila poznata, pisala je samo da bi jednostavno bila. Čim su joj objavili prvu zbirku novela, obukli su je u najskuplje odijelo i obuli joj velike bijele tenisice kakve se sada nose, a koje ih podsjećaju na rano djetinjstvo koje još nisu stigli prežaliti, kada su iste takve nosile njihove majke, čijih se sjećaju samo osmijeha, nikad tužnih grimasa. U sjećanjima, majke gotovo nikad ne plaču. Uvijek se s osmijehom nadvijaju nad nas i gledaju nas golemim, svjetlećim očima, nabubrenim kao da će eksplodirati – toliko su bila dupkom ispunjena osjećajem smisla. Nikad se ne sjećamo što su radile zatvorene u svojim sobama. Onda su joj lice prekrili puderastim, pastelnim bojama i počešljali uz čupanje pa izbacili na ranojutarnje, nisko sunce.

Oko nje je polje mekanog šaša, vjetar koji joj mrsi kosu pa zbog toga djeluje zamišljeno. Kao da baš sada, u tom polju, razmišlja i to upravo nešto novo i još neviđeno. Sluznica joj proizvodi slinu koja izlazi na sve moguće izlaze i ona razmišlja samo o tome. Šaš je na dodir oštar, kao i taj ledeni vjetar koji se zavlači do njezina golog tijela ispod grubog sakoa, ali fotograf je preduhitrio istinu. Fotografije će proturječiti intervjuu koji je dala za jedan modni časopis, onaj koji mjesecima listaju žene i žene i žene i žene dok strpljivo čekaju nove pramenove i ostvaruju svoje minijaturne snove. I bit će je sram. Pravila se da nešto zna, učinilo se da je u nečemu dobra, zajahala je blagi val lažnog feminizma i sada će je prokljuviti. Saznat će da su sve njene misli putovale samo do tih nekoliko ljudi koji je okružuju, koji je opterećuju, da su se od njih odbile i vratile promijenjene i da sad više nisu njene i da je ona samo nakupina takvih odbljesaka i da je tih odbljesaka u svakom slučaju jako malo.

Pitali su je kako je biti uspješna spisateljica, a ona im je htjela reći da je njenoj kćeri sutra jedanaesti rođendan, a da ona nema za dar, da su rijetki trenutci kada se uspije odlijepiti od same sebe, nadviti se nad svoje dijete i osmjehnuti, da ga ne može pogledati a da ne pomisli o njemu kao o svojoj greški i da se od vlastitog pisanja osjeća toliko ružno, gotovo do mesa golo, da je ni jedan muškarac ne želi, ali umjesto svega toga pronašla je bolji položaj, prekrižila noge i ostala sjediti takva, bez kože, prekrivena sjajnim mesom s kojeg svako malo nešto curi, kapa. Na kraju je uvjerljivo izgovorila neku floskulu koja je kasnije utješila jednu mladu djevojku na fen frizuri. Od tada nadalje samo je čekala pitanje koje će je razotkriti. Nakon svega toga sjedi u svojoj sobi. Je li sve to prijevara? Sada će svi shvatiti. Osjeća i krv pod prstima, opet je otvorila zanokticu. Istovremeno osjeća sva očekivanja svijeta i glad. Osjeća tijelo. Ili točnije – kao da ju je netko ugurao u tuđe tijelo. Kakav teret, sve te ruke i noge, ta nakupina mesa i rudimentarnih organa. U zadnje vrijeme, čak joj je i ono najatletskije odbojno. Ružna slika iz enciklopedije.

Tko nas je uvjerio da smo udžbenička ilustracija prihvatljivija od sijamskih blizanaca? Pa nobelovci uriniraju šest puta dnevno – isto kao i bezglavi psi – baš nitko nije pošteđen. Ubrzali smo vrijeme do brzine svjetlosti i sada se ne stigne živjeti od sveg tog podšišavanja, farbanja, rezanja noktiju, prebacivanja s noge na nogu, piškenja, kakanja, tuširanja, zaboga živimo u svemiru u kojem postoji nešto kao što je žlica za cipele, žlica koja ti pomaže da gurneš stopalo u nešto bez čega ne možeš izaći iz kuće, od brijanja, jedenja, pijenja, spavanja, opet brijanja, lijekova za alergiju, za glavu, za hormone, za nadutost. Nadutost! Bol u prstima dok piše, čišćenje zuba, čišćenje lica, SPF faktor, ulje za nokte, ulje za laktove. Lakat. Dlake. Nokti. Kičma. Bol u leđima. Ona jedva sjedi. Jedva diše. Ona je evolucijska greška ili rana faza. Ili samo rana. Rana koja sa svakim udahom peče, rana koja sa svakim izdahom misli da nije uspjela, da nije dovoljna. Rana koja će, dok je zraka, misliti da je bitna. Rana koja sama po sebi neprestano čačka i koja zato nikad neće zarasti, rana koja će vjerojatno samo još više rasti, trunuti i sanjati o krasti.

Judita Gamulin rođena je u Zagrebu 1992. Filmska i videoredateljica, autorica nekoliko vrlo zapaženih kratkometražnih filmova od kojih je “Cvijeće” (2015.) bio kandidat za studentski Oscar američke akademije. Njezina priča pripada formi kratke priče o kojoj je pisao Irwing Howe u antologiji “Shortest stories” (1983.) i koja je omiljena forma američkih pisaca. Priču “Brzina svjetlosti” odlikuje snaga zapažanja unutar zagonetnih ograničenja same forme. Anksioznost, napetost i zabrinutost ove priče najmlađe sudionice našeg nagradnog natječaja – otkrivaju izuzetan talent. Utjecaj filma je vidljiv. (T. S.)