Budućnost glazbe: Sloboda ili smrt

Istraživanje objavljeno početkom mjeseca u očaj je bacilo svjetsku diskografsku industriju koja ionako već dugo životari “na aparatima” te otkrilo ono što već gotovo svi znaju, ali neki ne žele reći: ilegalni download glazbe toliko je raširen i ukorijenjen među korisnicima interneta da se njime koriste već iz čiste navike, čak i kada istu stvar mogu potpuno legalno i besplatno dobiti na drugom mjestu...

Podaci koje je prikupio i objavio britanski ekvivalent ZAMP-a, odnosno udruga koja se brine za zaštitu autorskih prava glazbenika, na konkretnom slučaju Radioheadova “In Rainbows” pokazuju pravo stanje stvari.

Iako se album mogao besplatno skinuti sa službene internetske stranice grupe, većina ljudi nabavila ga je ilegalno, preko online servisa za razmjenu datoteka: već prvog dana tako ga je skinulo 400.000 ljudi samo u Velikoj Britaniji, a tijekom prvog mjeseca taj se broj popeo do 2,3 milijuna, što uvelike nadmašuje broj legalnih downloada preko web stranice grupe.

Ako je takav slučaj bio s Radioheadom, možete samo zamisliti koji je omjer ilegalne i legalne distribucije glazbe kada je riječ o albumima s “normalnom” cijenom... “Pokazalo se da suzbijanje piratstva nije put do uspjeha, moramo se prestati boriti protiv onoga što publika želi”, piše u izvješću koje nedvojbeno ističe “bijelu zastavu”. Duh je odavno pušten iz boce – previše ljudi već je naviknuto na neizmjerno popularne servise za razmjenu datoteka i ne pada im na pamet platiti za nešto što mogu dobiti besplatno i jednostavnije...

Svakom imalo razumnom biću mora biti potpuno jasno da glazba ne može biti posve besplatna. Ako vaš omiljeni band uloži golem trud, vrijeme i novac da snimi album koji će vas oduševiti i za to ne dobije nikakvu financijsku kompenzaciju, neće to više moći raditi iz pukog entuzijazma i navale kreativnog nagona.

Glazbenici valjda zaslužuju dobiti nešto zauzvrat, ne samo veću zaradu od koncerata i novac od glazbe koju će eventualno prodati za reklame. Međutim, problem je u izdavačkim kućama i njihovu zastarjelom poslovnom modelu. CD-i se prodaju po doista previsokim cijenama od kojih samim glazbenicima ostaju doslovce “mrvice”: Radiohead su pustili fanovima da sami odrede koliko žele platiti (makar i ništa) i svejedno su od “In Rainbows” zaradili znatno više nego od ijednog drugog albuma, jer novac je išao direktno njima.



Tako su posve razgolitili diskografsku industriju koja uporno odbija prihvatiti stvarnost u kojoj njezina posrednička funkcija ubrzano postaje gotovo suvišna ili svedena na puno uže okvire: naravno, nosači zvuka uvijek će se prodavati (Radiohead su čak i samo fizičkim izdanjem osvojili i britansku i američku top-listu!), ali pojavom downloada izgubili su primarno mjesto u distribuciji glazbe.

Besmisao tradicionalne industrije pogotovo je razvidan u zemljama poput Hrvatske u kojima su glazbeni mediji nepostojeći ili slabo razvijeni, a izdavači vrlo nepouzdani i nikad se ne zna kada će određeni album dobiti u distribuciju, ako ga uopće dobiju.

Općepoznata je stvar da Hrvati više od 90 posto glazbe nabavljaju ilegalno, a u CD shopove velik broj njih zalazi jedino da kupi kartu za neki koncert – ipak, sve se zna i svi sve imaju. Što će raditi prosječno informirani glazbeni fan sa solidnom internetskom vezom?

Preko prijatelja ili nekog glazbenog sitea čut će za nekog zanimljivog novog izvođača, otići će na MySpace ili službene stranice i poslušati pokoju stvar, pogledati spot ili live nastup na YouTubeu, posjetiti npr. Wikipediju za osnovne informacije o bandu i diskografiji, možda i DidItLeak da vidi je li novi album već “procurio”, eventualno još pročitati kakvu recenziju ili tekst na stranicama nekog od mnogobrojnih glazbenih magazina ili blogova...

I što, onda će se zaputiti u CD shop da pita kada će taj album stići?
Naravno, ne – samo će dvaput kliknuti na Soulseek, BitTorrent ili čime se već služi, utipkati naslov koji ga zanima i jednostavno uzeti što mu treba. Nekiput mu se čak za neku pjesmu neće dati pretraživati CD-e koji mu stoje na polici – radije će se poslužiti netom, jer tako je jednostavnije i brže.

Kao što se pokazalo na spomenutom primjeru “In Rainbows”, besplatnost nikako nije jedini razlog zašto se ljudi koriste file-sharingom. I zato ga je nemoguće pobijediti.

Što se onda može učiniti za spas glazbe? Postoji zamisao koja zvuči sasvim razumno i ostvarivo, ali nikako ne odgovara industriji jer bi glazbu uvelike oslobodila njezinih okova. Ona se odnosi na legaliziranje file-sharinga i uključivanje mjesečne pretplate za neograničen pristup glazbi u pakete ponuđača internetskih usluga, kao što je danas uključen web ili e-mail prostor.

Glazba bi na taj način postala “komunalija”, a novac bi se vraćao direktno izvođačima razmjerno popularnosti njihovih djela, slično kao što danas dobivaju tantijeme od izvođenja na radiju i televiziji. Izračunato je da bi već i mjesečna pretplata od samo 3 eura, kada bi se uvela na području cijele Europske unije, u kombinaciji s prodajom fizičkih izdanja za one koji ih žele imati, donijela izvođačima veći profit nego što im danas osiguravaju diskografske kompanije...