Ovih se dana u regiji mnogo govorilo o kultnom ratnom filmu "Bitka na Neretvi" koji je redatelj Veljko Bulajić, osnažen preporukom UNESCO-a i slaganjem svih ključnih članova kreativne ekipe, proglasio djelom hrvatske kinematografije, čemu su se oštro usprotivili njegovi koproducenti iz BiH. Tim povodom, ali i povodom velike retrospektive koju u Italiji pripremaju našem velikom cineastu i jednom od najtrofejnijih domaćih redatelja, razgovarali smo s legendarnim Veljkom Bulajićem.
:: Recite nam nešto više o retrospektivi u Italiji.
Retrospektiva je jedno od meni jako dragih priznanja. Uz prikazivanje u Rimu, Firenzi, Milanu i nekim drugim gradovima Italije, posebno me raduje što će, kao dio nastavnog programa, filmovi biti prikazani i studentima Centro Sperimentalea u kojem sam svojevremeno studirao filmsku režiju i, naravno, tada ni u snu nisam mogao sanjati taj događaj.
Retrospektiva će početi Libertasom, mojim posljednjim filmom, a završiti prvim – Vlakom bez voznog reda. Bitka na Neretvi bit će prikazana kao autorsko djelo hrvatskih cineasta, izvršnog producenta Jadran filma i drugih koproducenata.
:: Što se to događa s Neretvom?
Nakon raspada Jugoslavije s Neretvom se postupalo, moglo bi se reći, kako je tko htio. Čak su je tijekom rata neki bivši službenici Jugoslavija filma na Cipru neovlašteno preprodavali televizijskim kućama i distributerima, a uz Neretvu, tzv. vezanim cijenama i neke druge filmove, među kojima i moj film Donator i Čovjek koga treba ubiti.
:: Zbog čega nastojite spriječiti daljnje prikazivanje Bitke na Neretvi?
Bitku na Neretvi smatram autorskim djelom hrvatskih cineasta i u ovom trenutku, kao autor filma, tražim od producenta Jadran filma odgovornost i brigu o mom djelu, a prije svega izradu kvalitetnih kopija filma. Moram istaknuti da se na teritoriju bivše Jugoslavije prikazuju nekvalitetne kopije loše slike i tona, a u nekim kopijama nedostaju čak i dijelovi filma.
:: Kakvu vi i drugi autori imate materijalnu naknadu od čestog prikazivanja Bitke na Neretvi, a i od drugih vaših filmova?
Dosad apsolutno nikakvu.
:: Tko je sve sudjelovao u realizaciji Bitke na Neretvi?
Sudjelovali su svi udruženi producenti osim Avala filma iz Beograda koji nije prihvatio suradnju na tom projektu. Teret produkcije iznio je Jadran film kao izvršni producent u suradnji s Kinemom i Bosna filmom iz Sarajeva, koji su u međuvremenu nestali, i s inozemnim produkcijama United Commonwealth iz SAD-a, njemačkim Eichberg filmom i talijanskim Igor filmom.
:: Ali direktor Avala filma u filmu Cinema Komunisto izjavio je da je Avala film sufinancirao Neretvu s čak 400 milijuna dinara?
Sada bi svi svojatali Neretvu. Ta izjava nije istinita. Zapravo je Avala film odbio suradnju u realizaciji filma. Ne bih ulazio u pozadinu te odluke.
:: Ali to je ostalo sasvim nepoznato?
Da, nismo željeli da to saznaju inozemni partneri na početku realizacije filma.
:: Kakve je financijske rezultate ostvarila Neretva?
Bila je najskuplji film domaće kinematografije, ali su znatna sredstva uložili inozemni partneri. Oni su, na primjer, uz niz drugih troškova platili i sve inozemne glumce. Neretva je našoj strani donijela dobit, zaradu od 1,800.000 dolara.
:: Jesu li i drugi visokobudžetni jugoslavenski filmovi imali slične financijske rezultate?
Ni jedan. Ni Užička republika ni Sutjeska. Nije pomogao ni angažman Richarda Burtona čiji je honorar platilo Savezno izvršno vijeće.
:: Što je s vašim projektom Vukovar?
Ja više nisam u tom projektu. Producenti filma vjerovali su da će u Hrvatskoj imati financijsku podršku i od gospodarstvenika, a ona je izostala. Nije im se dogodilo kao Bertolucciju koji mi je rekao da je čitav njegov film "20. stoljeće" financirala nekolicina bogatih gospodarstvenika regije Emilije.
:: I što će sada biti s tim projektom koji je pripreman dvije godine?
Mislim da bi HRT na već razrađenom projektu mogao realizirati kvalitetnu TV seriju. Sebe ne vidim u stvaranju TV serije jer televizijski izražaj nije moja domena.
:: To zvuči kao da ne cijenite televizijske uratke?
Daleko od toga! Štoviše, nedavno sam bio impresioniran TV serijom Stupovi zemlje koju je za američku televiziju realizirao Sergio Mimica i koja je majstorsko televizijsko ostvarenje. Ali sva su moja iskustva u okviru uratka od dva sata.
:: Pretpostavljam da je film o Vukovaru bio mozaične dramaturgije?
Da, s više likova i, kako se to kaže, s mnogo vrata, a na svaka treba ući i izaći. Najveći je problem kako u mozaičnoj dramaturgiji izbjeći prazan hod.
:: Svojedobno ste primijetili da taj prazan hod prati mnoge naše filmove i TV uratke.
Općepoznata činjenica. A 15 minuta tzv. praznog hoda smrtna je presuda svakog filma.
:: Ali vi ipak radite jedan manje ambiciozan film o Vukovaru?
Da, u suradnji s glavnim odborom Hvidre pripremam dokumentarno-igrani film u kojem ću pretežno koristiti arhivske materijale HRT-a, RAI-ja, TVF1, ali i arhiv JNA, iz kojeg ćemo predstaviti neke dosad neviđene snimke. Suradnici su dosad pregledali 150 sati materijala, izabrali su 15 najzanimljivijih sati od kojih ću izabrati najbitnije, možda 50 minuta.
:: Primijetila sam da projekte uvijek pišete u grupi scenarista?
Da, sve još od "Vlaka bez voznog reda". Surađivao sam s Ugom Pirrom, Elijem Petrijem, Ratkom Đurovićem, Paulom Jarricom, Stevom Bulajićem, Mirkom Kovačem, Ivom Brešanom...
:: Zbog čega ste u karijeri snimili tako malo filmova, svega petnaestak?
Upravo zbog dugog, pažljivog rada na scenarijima. Na primjer, scenarij "Uzavrelog grada" radio sam dvije godine, "Obećane zemlje" također.
:: Što mislite o hrvatskim glumcima te o problemu prevelikog angažmana u TV sapunicama?
Danas je potreban veliki oprez prema glumcima koji su stalno prisutni u sapunicama, na TV ekranima. Ne radi se o njihovu talentu, ali gledateljima filmova smeta njihova neprekidna prisutnost i identifikacija s likovima iz sapunica. Kad ih vide u filmu, oni ne vide njihov filmski lik, nego lice iz dobro poznate serije.
:: Što je prema vašem mišljenju najveći problem hrvatskih producenata?
S ispruženom rukom financiraju projekte. Ako producent pokrije glavu, vire mu noge, ako pokrije noge, viri mu glava. Nemaju svoj kapital.
:: Mnogi od njih oslanjaju se na međunarodne filmske fondove.
Lijepo je tražiti koprodukcije u inozemstvu, ali ne treba gledati europske fondove kao neke spasitelje hrvatskog filma. Nedavno sam u razgovoru sa svojim prijateljem Istvanom Szabom saznao da je u Mađarskoj, u toj nekad velikoj i važnoj kinematografiji, prošle godine snimljen jedan jedini film! Eto kamo ih je dovelo oslanjanje na europske filmske birokrate. Zato tvrdim da je od koprodukcija važnija nacionalna strategija. Hrvatskoj kinematografiji nedostaje stav društva. Država treba procijeniti vrijednost hrvatskog filma i trajno ga zaštititi.
:: A Ministarstvo kulture?
Preko svojih leđa preturio sam 24 ministra kulture, savezna i republička. Mogu reći i od nekih jedva ostao živ. Moja je spoznaja da ugledna intelektualka ministrica gđa Andrea Zlatar gasi požare kao da je na tu dužnost došla iz vatrogasnog saveza. Sjetimo se čuda koja su potaknuli Andre Malraux u Francuskoj ili Jekatarina Furceva u Sovjetskom Savezu, ali s neusporedivo bogatijom pjenom za gašenje.
:: Vidim da sa suradnicima pripremate novi projekt?
Radi se o niskobudžetnom filmu Bijeg do mora koji je nastao na motivima književnih predložaka Bijeg do mora i Trag u magli. To je priča o tzv. malim ljudima s obje zaraćene strane na našim prostorima u vrijeme Drugog svjetskog rata. Radnju nose tri lika od kojih svaki nosi svoj križ, a ni jedan ne može utjecati na svoju sudbinu. Film je pogled s distancijom, bez ideologizacije jedne ili druge ratne strane, neopterećen aritkulacijom političkog i ideološkog gledanja. Koliko je ta priča "naša", toliko bi mogla biti, uvjetno rečeno, i njemačka ili ruska ili koja druga. Bit je u njenoj univerzalnosti.
:: Niskobudžetni film, za vas neobično!
Ne bih rekao jer sam u karijeri realizirao i dva najjeftinija filma u povijesti Jadran filma! Čovjeka koga treba ubiti snimio sam u 28 radnih dana, a Pogled u zjenicu sunca za 31 radni dan.
:: Ali ne pamte se kao, recimo, Neretva ili Uzavreli grad.
Ponešto se i zaboravlja. Oba su filma punila kinodvorane i dobila niz priznanja: Čovjek koga treba ubiti dobio je prvu nagradu za režiju na Festivalu fantastičnog filma u Parizu, Pogled u zjenicu sunca dobio je prvu nagradu na festivalu u Cuneu u Italiji, a Antun Nalis Grand Prix festivala. Što da vam kažem, veliki Ivo Brešan uvjerava me da je Čovjek koga treba ubiti moj daleko najbolji film. Naravno, bez novca nema filma, ali ni novac nije garancija kvalitete.
:: Da se još malo vratimo na Bitku na Neretvi. Što kažete na buku koja se ovih dana digla oko tog filma?
Polemike i konfrontacije koje su nastale oko filma Bitka na Neretvi jasno oslikavaju našu i aktualnu i tradicionalnu sklonost i naviku da se sukobima i netolerancijom rješavaju i veliki i mali međusobni problemi. Aktualni slučaj filma Bitka na Neretvi eklatantan je primjer takvih odnosa u kojima zvani i nezvani, kompetentni i nekompetentni, zlonamjerni, pronalaze svoj prostor.
Problem je vrlo jednostavan. Film Bitka na Neretvi dugo je bio u zrakopraznom prostoru. Raspadom Jugoslavije sa scene je nestalo nekoliko producenata kao Kinema, Bosna film, Makedonija film. Jedini producent, organizator domaće i inozemne proukcije je Jadran film.
:: Što vi kao autor djela zahtijevate od producenta?
Uz već naglašenu zaštitu filma zahtijevam zaštitu i svih autorskih prava, mojih i suradnika na filmu Bitka na Neretvi koja nisu ispoštovana. Ja sam kao autor Bitke na Neretvi potpisao ugovor samo s Jadran filmom, a isto tako i snimatelj Tomislav Pinter, kompozitor Vladimir Kraus Rajterić, scenograf Duško Jeričević te kostimograf i dr.
:: Kako vidite naš suvremeni film?
Vremenu današnjeg liberalnog kapitalizma odgovara tip filma talijanskog neorealizma. Gledatelji bi prihvatili filmove o korupciji i tajkunima, a tema ima u izobilju. Recimo, film počinje ovako: u pekaru ulazi građanin i kaže: “Molim vas pola kruha, ali ga zamotajte u današnje novine”. To je poput priče iz Krađe bicikla kada glavnom liku kojem je ukraden bicikl gatara, gledajući u dlan, kaže: “Ako ga nađete, naći ćete ga, a ako ga ne nađete – nikada ga naći nećete”. On plaća i odlazi bez ikakve nade.
:: Vidim, ističete potrebu novog neorealizma?
Da, svakako.
:: Mislite li da na filmu ima dovoljno mladih autora?
Gledam i pratim cjelokupnu produkciju i mislim da hrvatska kinematografija nikada nije imala toliko talentiranih mladih autora među kojima i nekoliko redateljica. Dobro da im i filmska kritika kontinuirano daje poticaj.
:: Jeste li zadovoljni današnjom stanjem filmske kritike?
Smatram da je kritika vrijedan segment hrvatske kinematografije, ali je u nekim listovima nažalost poprilično marginalizirana.
:: Koliko pratite domaće filmske festivale?
Bio sam na svim domaćim premijerama na nedavnom Zagrebdoxu koji se afirmirao kao iznimno potrebna međunarodna manifestacija i redovito ga pratim. Ponovno je tu bilo iznimno zanimljivih ostvarenja. Ipak, uočio sam da neki dokumentarni filmovi ne mogu proći test vjerodostojnosti jer prelaze granicu kreativnog tumačenja činjenica. Glavni kritičar New York Timesa A. O. Scott napisao je da “filmove volimo zbog njihovih laži, bile one lijepe ili ružne” i to je velika istina, ali ne može se odnositi na dokumentarni film.
:: Smatrate li da se danas, za razliku od nekad, može izraziti vlastiti autorski stav s punom slobodom?
Danas nitko ne može reći, kao uostalom u novinarstvu, pa skoro i na televiziji, da je nekome stavljena brnjica. To je prvi preduvjet, ali to ne znači da su svi problemi time riješeni jer mladi autori moraju imati bolje uvjete od onih koji su se već imali prilike afirmirati. Mislim da bi barem godinu ili dvije trebalo dodijeliti 50 posto budžeta debitantima. Siguran sam da bismo brzo osjetili skok u kvaliteti filma, baš kao što se dogodilo s novim valom koji je temeljito prodrmao učmalu francusku kinematografiju kada se u samo dvije godine pojavilo više od 80 debitanata, a ta je grupa iznjedrila veličine poput Truffauta, Godarda, Chabrola i Rohmera.
:: Osim vrlo dobrih mladih redatelja, jeste li uočili neki novi, bitniji iskorak u našoj kulturi?
Treći HRT-ov program važan je zaokret prema javnoj televiziji sa sadržajima kakvih prije na televiziji nije bilo. To je jako dobro!