Krajem svake godine novo izdanje Dylanove edicije “The Bootleg Series” donosi povijesne snimke koje bacaju drukčije svjetlo na neke od ključnih faza rada najznačajnije figure rocka. Tek objavljen box set “Travelin’ Thru – The Bootleg Series Vol 15.” na tri CD-a, ili tri vinila, još je jedno iscrpno putovanje, ovaj puta posvećeno razdoblju između 1967. i 1969. godine, Dylanovu povratku na scenu i prelasku u Nashville i u tabor country glazbe.
Radilo se o, uvjetno rečeno, povratku “normalnog”, ili barem pribranog Dylana. Naime, nakon hiperaktivnog mijenjanja rječnika i ikonografije rocka, Dylan se nakon navodne nesreće s motorom 1966. povukao u Woodstock, na selo, ili doslovno – u “country”. Prvi rokerski uzmak a la Greta Garbo cijeli svijet tada je doveo do pitanja je li živ, je li mrtav i gdje je? Izvan dosega javnosti Dylan je 1967. snimao s budućim The Band u podrumu kuće u idili zelenog Woodstocka snimke koje su objavljene tek 1975.
Promotrite dramatičnu priču ovako: nakon prijelomne trilogije završene albumom “Blonde on Blonde” 1966. i svjetske elektrificirane turneje na kojoj su mu vikali “Judo” zbog “izdaje” folk korijena – o čemu govori film Martina Scorsesea “No Direction Home” – Bob Dylan kao najveća solistička zvijezda svjetske rock-scene nestaje iz javnosti. Uživo se tek 1969. pojavljuje na britanskom festivalu Isle of Wight, pa 1971. na humanitarnom “Koncertu za Bangladeš” Georgea Harrisona u Madison Square Gardenu, a prvu američku turneju s The Band održava tek 1974., osam godina nakon posljednje. Za tadašnje doba, radilo se o vječnosti.
Između toga, skriven od javnosti, Dylan je opet bio prvi. Pa se ljeta 1967., ljeta zaluđenog flower power kontrakulturom djece cvijeća i šarenilom “Sgt. Peppera” Beatlesa, Dylan maknuo na suprotnu stranu i otkrivao – tradiciju. I to nekoliko kilometara od livade na kojoj je održan Woodstock, kojem nije niti primirisao. Upravo snimanje s grupom The Band predziđe je albuma “John Wesley Harding” iz 1968., sjajne ploče “običnog” zvuka i ekonomične svirke s basistom i bubnjarom, svojevrsni “šok” normalnosti koji je publike doživjela nakon prethodne spektakularne faze rada. Samo nekoliko tjedana nakon izlaska albuma vidoviti Jimi Hendrix obradio je pjesmu “All Along the Watchtower” u ultimativnoj verziji na svom albumu “Electric Ladyland”, prepoznajući novi Dylanov smjer.
Dylanov šok podebljan je 1969. konvencionalnim zvukom albuma “Nashville Skyline” i prelaskom u “konzervativni” tabor countryja u kojem je, samo naizgled, najvažnija figura rocka ostarjela i bavila se “čistom” glazbom. No, kod Dylana ništa nije jednostavno, pa izdanje “The Bootleg Series Vol. 15. – Travelin’ Thru” (Columbia/Menart) s 50 neobjavljenih snimaka detaljno objašnjava tu fazu između 1967. i 1969., tj. Boba Dylana koji je ratobornu elektriku zamijenio akustičnom, smirenom svirkom i pisao ljubavne pjesme poput “Lay Lady Lay”, “I Threw It All Away” i “Tonight I’ll Be Staying Here With You”. Te iste 1969. uglavio je snimanja s Johnnyjem Cashom, koji mu postaje “rame za plakanje” na kojem je mogao tražiti podršku.
Prvi put službeno objavljene, zajedničke izvedbe Cashovih i Dylanovih pjesama, te klasika rocka iz pedesetih, suradnja su dva barda različitih generacija, buntovnika koji su redefinirali country i rock-glazbu. Pokazuju autoritativnog Casha koji u studiju “lovi” i gura Dylana u moguću jaču suradnju, ali neobično suzdržan Dylan pušta Casha da vodi igru. U konvencionalnom izdanju, nakon svih ludila koja su napravila i prošla, obojica djeluju nenormalno normalno; Cash se nekoliko godina prije vratio s rehabilitacije u kolibi i skidanju s heroina, što čak nije prikazano ni u biografskom filmu “Walk the Line” gdje ga glumi Joaquin Phoenix, dok je Dylan nakon prestanka “amfetaminske” terapije otkrivao glazbu iz sasvim drukčije vizure i pisao neke od svojih najljepših ljubavnih pjesama.
U prvi televizijski “The Johnny Cash Show”, Cash je 1969. pozvao upravo Dylana, a duet “Girl From the North Country” i još dvije Dylanove izvedbe uključene su na treći disk box seta.
Prvi dio zauzimaju drukčije verzije pjesama s albuma “John Wesley Harding” i “Nashville Skyline”, dok su drugi disk i polovica trećeg popunjena pjesmama snimljenim u duetu s Cashom. Završetak pripada snimkama za idući Dylanov album “Self Portrait”, među ostalim i briljantnim verzijama Cashovih “Ring of Fire” i “Folsom Prison Blues”, te snimkama s virtuozom bendža Earlom Scruggsom.
Za razliku od tadašnjeg mišljenja, nepobitna je činjenica da ovakvo novo iščitavanje tradicije mnogi ponavljaju od devedesetih naovamo, počevši od imena novog tradicionalizma, alt-countryja, sve do jakih autora poput Nicka Cavea, Brucea Springsteena... Uostalom, i Nick Cave u intervjuu vođenom 1997. u Zagrebu objašnjavao mi je utjecaj Dylanova albuma “John Wesley Harding” na njegov tadašnji introspektivni “The Boatman’s Call”.
Upravo je Dylan nekonvencionalnim povlačenjem u konvencionalno najavio kasnije “reparature” značajnih autora koji su “sjaj i bijedu pop-scene” zamjenjivali autorskim povratkom korijenima. Sa sjajnom knjižicom s povijesnim fotografijama, popratnim tekstom i preciznom anotacijom svih 50 snimaka, “The Bootleg Series Vol 15. – Travelin’ Thru” nastavlja iscrpnu ediciju neobjavljenih Dylanovih snimaka, količinski i značajem neusporedivih s ikojim drugim imenom glazbene scene. Ukratko, i Dylanova neočekivana “skretanja” prouzročila su potrese koji se osjete do danas. Ili tek danas.