Od samog početka moje karijere u Francuskoj potpuno su me nesvjesno privlačili redatelji koji rade svoje prve filmove - kaže producent Čedomir Kolar, nastanjen u Francuskoj, čija se karijera dosad opisivala s filmovima “Prije kiše” Milča Mančevskog” i “Ničija zemlja” Danisa Tanovića, a sada se tom nizu uspješnih debija priključuje i čarobni indijski film “Pogrešna dostava” Ritesha Batre, prikazan ovoga tejdna na Zagreb Film Festivalu.
- Pozvali su me u Gou da prisustvujem njihovom marketu filmskih projekata. Moram priznati da sam bio više privučen egzotikom i mogušćnošću da mi netko plati put da vidim dio Indije, i to još Goa za koju svi još od vremena hipija mislimo da je ne znam kako zanimljivo mjesto, međutim najzanimljivije je bilo to da sam tamo sreo Ritesha. Razgovarali smo i tamo sam mu rekao da zapamti jednu stvar: što si više lokalan, to si više internacionalan. Nisam ga imao što drugo učiti, jer je imao prekrasnu priču, jedino što sam ga mogao zamoliti da mi pošalje scenarij koji me oduševio. Skupljanje financija je teklo jako brzo i jako dobro jer su dva glavna financijera iz Francuske donijeli jednoglasnu odluku da će ga financirati.
Što ste prepoznali u tada nepoznatom Tanovićem s čijom ste “Ničijom zemljom” osvojili Oscara, a ove godine s “Epizodom iz života berača željeza” i berlinskog Zlatnog medvjeda?
- Posve smo se slučajno sreli u Francuskoj, gdje je i on tada živio. Želio je da radimo zajedno, nije mi još ni bio dao scenarij, no firma koju sam tada imao bila je dosta nestabilna pa sam mu se zahvalio. Kasnije te godine poslao mi je scenarij i nisam se mogao zaustaviti u čitanju. Scenarij je bio ono što Amerikanci, koji svemu vole davati imena, zovu “page-turning” i “clock-ticking”. Ne možeš ga prestati čitati i stalno se nešto događa. Istog smo se trena u firmi dogovorili da s njim treba potpisati ugovor. Od tada postali smo kao najbolji prijatelji, sve smo radili zajedno.
Koliko je cijela ova regija stigmatizirana kao regija iz koje mogu dolaziti filmovi o Balkancima kao divljacima, ali ništa drugo? Imali ste veliko iskustvo s Tanovićevim “Paklom” kojeg kritičari nisu štedjeli iz razloga što je, mislim, izašao iz svog tematskog geta.
- Apsolutno ste u pravu. Mi smo u velikoj mjeri sami krivi za to. Jedno se vrijeme od nas očekivalo da s ovih prostora dolaze samo angažirani i ratni filmovi. Stvorila se slika Balkana i regije. Kusturica je na početku vrlo pozitivno pridonio tome, ali kasnije se to pretvorilo u karikaturu. I odjednom je svih tih ratnih tema bilo dosta. Međutim, čini mi se da mladi filmaši sada imaju šansu izaći iz te sjene.
Bili ste i ostali samostalni producent. Jeste li razmišljali da kao Branko Lustig uđete u neki veliki studio ili sustav?
- Branka Lustiga upoznao sam davno, kad je radio velike koprodukcije i on je bio genijalan direktor filma. On je znao biti na dva mjesta u isto vrijeme i normalno je da su ga povukli u Hollywood koji je posve drukčiji od ovoga što ja radi. U Hollywoodu morate biti dio sistema, ali ja sam uvijek išao sam. U Francuskoj postoje veliki studiji: Gaumont, Paté, UGC... Međutim, meni taj korporativni duh ne odgovara. Volim ići svojom glavom u izbor filmova i financiranje. Nezavisnost za mene nema cijenu.
Imate francusko i hrvatsko državljanstvo, kada ćete osvojiti neku od najvećih nagrada s hrvatskim filmom?
- Kad se nađe pravi film! Između mene i priče mora se dogoditi ljubav na prvi pogled. Ne mora biti gotov scenarij, dovoljna je ideja da me kupi. Dosad se to nije dogodilo. A možda i ja ne obraćam dovoljno pažnju.
Izjavili ste u nedavno da Hrvatska ima najvitalniju kinematografiju u regiji? Jeste li mislili estetski ili infrastrukturno?
- Prije svega je ta infrastruktura. Početkom 2000-ih godina jako sam kritizirao hrvatsku kinematografiju jer je bila jako zatvorena, a hvalio sam slovensku. Sada je situacija potpuno obrnuta. No, kada se uzme presjek kvalitete Hrvatska ima najkvaliteniju kinematografiju, bez ekstrema, ni gore ni dolje. Srbija je također moćna, ali oni imaju oscilacije. A izvana gledajući, najuspješnija je bosanska koja je u najlošijoj situaciji, ali ima najveće uspjehe. To je stvar čistog talenta i preživljavanja. Otkako je organiziran HAVC koji je uzeo sve najbolje što postoji u Europi, Hrvatska je napravila ogromni korak, sa svojim zakonima, koji otvaraju vrata i interes za kinematografiju. I sad je samo na filmašima da budu malo življi.