Čehovljev “Galeb” na koji se stizalo s punom torbom sendviča

Bilo je to sasvim neobično kazališno iskustvo. Publika je u ZKM ušla u 17 sati, dok je ledena ali sunčana zimska nedjelja taman gasila zadnje tragove sunca. Iz njega su izašli tek prije ponoći, nakon više od 6,5 sati Čehovljeva Galeba. U prvoj stanci nakon prvog čina koji traje gotovo dva sata dio publike iz torbi je izvukao pozamašne sendviče. Svi su očito došli pripremljeni, no nisu svi uspjeli izdržati do kraja. Ni gosti nisu došli praznih ruku – u svakoj stanci ponudili su čaj, medenjake i kekse s natpisom Galeb. A kazalište koje su donijeli zapravo su četiri kazališne predstave. Prvi je čin svojevrsna čitalačka proba u kojoj upoznajemo sve protagoniste, ali i poligon na kojem se raspravlja na temu kazališta, što to znači biti glumica (duhovito popraćeno Runjićevim “Galebom” kao glazbenom kulisom na koju glumica doslovno polijeće na rukama svojih kolega, ovog puta uz zdušno odobravanje zagrebačke publike), što je umjetnost.

U drugom činu junaci navlače na sebe djelomične kostime, a on je konstruiran u maniri eksperimentalnog teatra s neizbježnim skidanjem dvoje junaka. Treći je čin  gotovo radio drama, a četvrti priča o sudbini.

Galeba je u Srpskom narodnom pozorištu Novi Sad režirao gost iz Slovenije Tomi Janežič koji je cijeli kreativni proces oko ove predstave (trajao je punih 16 mjeseci) zamislio kao ispitivanje glumačke spontanosti i kreativnosti. Na sceni su iskusni glumci, ali i oni koji tek dolaze i upravo je iskustvo ono što ih jako razdvaja u ovoj predstavi jer ipak se najbolje snalaze oni s puno “utakmica u nogama”. Naravno, osnovno pitanje koje se nameće jest je li ovo teatar za naše ubrzano vrijeme. Definitivno ne unatoč brojnim odličnim dijelovima.