Vinko Kraljević jedan je od onih glumaca koje je voljela svaka generacija hrvatskih redatelja – od Antuna Vrdoljaka do Sonje Tarokić. Miljenik je i kazališnih redatelja, dramaturga, urednika radijskih drama, pa čak i diplomanata Akademije dramskih umjetnosti koji ga često zovu za glavne uloge u svojim studentskim filmovima. Mnogi se začude kad čuju da je Vinko u mirovini jer on i danas radi punom parom. Sreli smo se na Trešnjevci gdje stanuje, i u polupraznoj birtiji uz kavu bez cigareta oživili sjećanja na njegov rodni Široki Brijeg, "Velo misto", "Mećavu", i bezbrojne druge filmove i predstave koje je začinio svojim osmijehom.
Igrali ste Bakalara iz serije "Velo misto" u istoimenoj kazališnoj predstavi i zapravo ste jedina glumačka poveznica predstave sa serijom. Kakav je osjećaj igrati isti lik u dvije različite umjetničke forme, je li bilo zahtjevno?
Ne, nije bilo zahtjevno jer u predstavi nemam veliku ulogu. Osim toga, nisam se trudio biti u onom vremenu i u onim godinama kad se snimala serija, već sam odigrao ulogu iz današnje perspektive. Nisam čak ni kostimom i šminkom ništa poduzimao da bih bio drukčiji nego što jesam. Redateljica Marina Pejnović pozvala me je u predstavu više kao eksponat, nekoga tko je u seriji imao zapaženiju ulogu, a da je iz kazališta Komedija. Prvotno je imala namjeru jače me uvesti u priču nego što se zaista i dogodilo, breakovima u kojima bih govorio ponešto o tome kako se serija snimala i kakve su moje uspomene na te trenutke. Međutim, to se nije dogodilo u onoj mjeri u kojoj smo to zamislili zato što je priča "Velog mista" toliko široka i s toliko puno slika da predstava traje tri sata. Osim toga, rad oko dramatizacije samog teksta i postavljanja teksta na scenu toliko ju je zaokupio da se jednostavno više nije imala vremena baviti se mnome. U predstavi počinjem kao kroničar "Velog mista" koji će gledatelje uvesti u priču, a onda se u jednom trenutku uključim i u zbivanja u brijačnici kao Bakalar. To zapravo scenski i dramaturški izgleda veoma jednostavno.
Je li vas igranje u ovoj predstavi natjeralo da oživite neka pomalo zaboravljena sjećanja sa snimanja "Velog mista"?
Da. Sjećam se da je snimanje trajalo puno duže nego što je planirano. U Dramskom programu TV Zagreba računali su da će sve biti gotovo za tri i pol do četiri mjeseca – počelo se snimati sredinom lipnja '79. i trebalo je završiti u listopadu. Scenografija za seriju, cijeli splitski Voćni trg, napravljen je u zagrebačkom Domu sportova, a snimanje je bilo limitirano jer se na jesen u dvoranu postavljao led za sezonu klizanja i hokeja. No kako snimanje nije bilo gotovo do predviđenoga roka, iz dvorane se izašlo pa se snimanje nastavilo u Splitu na Voćnom trgu. I tada se svaki dan letjelo Cessnom s desetak sjedala iz Zagreba u Split i natrag. Svakog su jutra glumci koji su taj dan radili sjedali u avion u Zagrebu, putovali do Splita, odradili posao i popodne se tom istom Cessnom vraćali natrag.
Zar nije bilo i jednostavnije i jeftinije da spavate u Splitu?
Nije problem bio u sredstvima, nego su glumci u Zagrebu imali predstave. U Splitu su snimali preko dana, a navečer se vraćali u Zagreb odraditi kazalište.
Jeste li i vi imali takvih putovanja?
Mislim da sam u dva-tri navrata išao tom Cessnom tamo i natrag. Ali ja sam koncem studenoga te godine otišao u JNA na odsluženje vojnog roka. A u vojsci je valjda uvijek neko ružno vrijeme pa se vojsku vazda pripremalo na neke ratove. Prvo su Rusi te godine upali u Afganistan, a onda se početkom 1980. Tito razbolio i završio u bolnici u kojoj je bio do smrti. I tada nisi mogao mrdnut nikamo iz vojarne. Ali ljudi iz produkcije TV Zagreb nekako su ipak namolili generale da me puste na jedan dan da snimim ono što im je bilo neophodno.
Tada je snimanje bilo drugačije nego danas, radilo se sporije, s puno raskošnijim produkcijskim uvjetima.
Sve je tada bilo raskošnije, honorari su bili bolji, snimalo se polako. Četrnaest epizoda "Velog mista" snimalo se godinu dana. A danas se epizoda sapunice napravi za jedan dan. Igrao sam u nekima, za sekvencu od 5-6 minuta imate na raspolaganju pola sata da se snimi.
Je li Smoje dolazio na set "Velog mista"?
Je, i to često. I povremeno je dolazilo do prekidanja snimanja. Nekad je to bilo iz tehničkih razloga jer su, kako se to tada govorilo, kamere "špricale". Pojavio bi se "snijeg", kao na starim televizorima. Danas toga više nema, ali tada je to bio čest kvar. No bilo je prekidanja očito i iz drugih razloga, ali zapravo ne znam pojedinosti. Tada takve stvari nisu izlazile iz glavne sobe. Čini mi se da Smoje nije bio zadovoljan u kojem pravcu idu neki segmenti serije. Navodno, koliko sam ja to tada izdaleka čuo, njegova intencija je bila da epicentar svega bude brijačnica. Kad je shvatio da to ne ide tako, bio je nezadovoljan i tu je očito dolazilo do sukoba s urednicom dramskog programa TV Zagreba Palmom Katalinić. Sjećam se da je jednom snimanje prekinuto na 4-5 dana dok se to nije sleglo.
Da je bilo po Smojinom, onda bi vaša uloga bila još snažnija?
Vjerojatno da. Ali s mojom ulogom ima jedan specifikum. Naime, kad sam dogovarao snimanje, rekao sam redatelju da koncem godine moram u vojsku. To je bila 27. godina mog života i u studenom je bio zadnji rok za odlazak u vojsku. Ali meni su rekli: "Ma ne brini se, pa mi smo gotovi do polovice listopada, idi ti u studenome kamo god hoćeš!" I tako sam ja s njima potpisao ugovor. No kako se snimanje oduljilo, tako su i oni morali razriješiti situaciju s mojom ulogom. I onda su scenaristički odradili tako da je Bakalar završio u zatvoru gdje je od policijskog tretmana podlegao. Tako vjerojatno nije trebalo biti kad smo počeli snimati, ali zapravo ne znam kako sam trebao okončati jer, kad smo počeli, nije ni bilo napisano svih 14 epizoda.
Kažu da su birtije bile prazne kad se prikazivalo "Velo misto". Je li serija i od vas stvorila tada zvijezdu?
Danas je teško ljude uvjeriti koliko je tada bila velika stvar ako si na televiziji. Jer danas je više onih koji nisu na televiziji.
Ljude često zovu po filmskim ulogama, jesu li i vas zvali Bakalar?
Jesu, pogotovo kad bih došao u dalmatinske krajeve. "Neću politiku u moju butiku", to je bila najčešća upadica kad bih se našao u kakvom društvu. A ta se rečenica zadržala do danas, neki citati iz serije postali su poslovice. Jednom zgodom, baš u vrijeme prekida snimanja, redatelj Joakim Marušić pozvao me da prošetamo od Doma sportova prema Magazinskoj ulici. I tako smo šetajući razgovarali, a on mi je rekao: "Čuj, mi Hrvati 'Velim mistom' moramo pokazati da Hrvatska nije protiv Jugoslavije, da nismo rušitelji, već konstruktivan element." Tako da mi se čini da su to neki inicijalni razlozi zbog kojih se krenulo u pisanje i snimanje te priče. Jer nad Hrvatskom je stalno nakon Hrvatskog proljeća visio taj krimen separatizma i rušitelja Jugoslavije. No ona se, kao što znamo, srušila sama od sebe.
Vratimo se u prošlost, dok ste živjeli u rodnom Širokom Brijegu još uvijek niste sanjali da ćete biti glumac, nego ste u Zagreb otišli studirati nešto sasvim drugo?
Da, nije mi bilo na kraj pameti da ću krenuti u tom pravcu iako sam volio filmove. Kad sam došao u Zagreb, nisam imao uopće plan što ću studirati i tako sam završio na pravu. Baš kad sam upisao, počelo je Hrvatsko proljeće koje sam prošao kao aktivan sudionik, koliko student prve i druge godine to uopće može biti. A pravo mi se nije sviđalo, učio sam ja, polagao, ali sve je to bilo preko volje. Počeo sam tada odlaziti na predstave u ITD u Savskoj, koji je tada bio nevjerojatno živo kazalište, pojavilo se brdo predstava naših i stranih autora. A ja, gledajući predstave, osjećao sam potrebu da budem dio toga, iako nisam imao nikakvih glumačkih iskustava.
Niste igrali ni kao amater?
Ne, ali me ta misao počela zaokupljati sve više. No nisam znao nijednog glumca koji bi malo radio sa mnom i koji bi me bar malo približio tom svijetu. Bio sam gotovo siguran da prijamni ne mogu položiti, ali rekoh sebi – idi probaj, pa da više ne razmišljaš o tome. I otišao sam na Akademiju, ispunio formulare i preko jednog poznanika došao do Zlatka Crnkovića, glumca HNK, da me malo presluša pred sam prijamni i da svoje mišljenje. Pripremio sam monolog iz "Idiota" od Dostojevskog i iz romana "Volio sam kiše i konjanike" Ivana Raosa te pjesme Maka Dizdara i Tina Ujevića. "Čujte", veli on meni nakon prezentacije, "ne može se reći da nemate talenta, probajte." I nevjerojatno – primili su me iz prve, i to mi je bilo jedno od najvećih iznenađenja u životu. A da me nisu primili iz prve, nikad više ne bih ni pokušao
Sjećate li se tko je bio s vama u generaciji?
Naravno, Katja Zubčić, Ksenija Prohaska, Mira Furlan, Ružica Đamić, Nikša Eterović, Andrija Tunjić, Tomislav Rališ, Dragoljub Lazarov, Danko Ljuština i Nedim Prohić, koji je sa mnom bio u Komediji cijeli radni vijek.
Jeste li se družili?
Družili smo se jedno vrijeme, no na trećoj i četvrtoj godini počeli smo svi raditi po kazalištima, snimati i ostajalo nam je sve manje slobodnog vremena. Tako da smo jedva uspijevali odraditi obveze koje traži Akademija.
Kako ste preživljavali za vrijeme studija?
Preživljavao sam zarađujući isključivo glumačkim radom. Na trećoj godini već sam snimao s Vrdoljakom, počele su neke serije kao "Mačak pod šljemom", igrao sam u Malom kazalištu Trešnjevka, današnjoj Trešnji, u Gavelli, pa i HNK, tako da je financijski bivalo sve bolje. Upisao sam Akademiju a da nitko od mojih doma godinu dana nije znao da sam otkantao pravo i otišao na glumu.
Jesu li se vaši ljutili kad su saznali?
Nisu jer već sam počeo ostavljati tragove na televiziji tako da su prihvatili moj odabir. Danas bi to, u eri društvenih mreža, bilo nemoguće sakriti.
Za prvu ozbiljniju ulogu angažirao vas je Antun Vrdoljak u filmu "Mećava". Kako je došao da vas?
Ne znam po čijoj preporuci, ali pozvali su me u Jadran film i rekli da ću u filmu dobiti malu ulogu, momčića koji na nekom sijelu nešto mudruje. No kad sam došao u studio zatekao sam pokojnu Veru Zimu na razgovoru za ulogu Maše, koju je i odigrala. Mi smo bili dobri prijatelji i, kad smo se sreli, srdačno smo se pozdravili i zagrlili, što se Vrdoljaku jako svidjelo. Kasnije mi je ispričao da je imao drugu opciju za ulogu Perelje, kojega sam ja igrao, ali da je srdačnost i emocija mog susreta s Verom presudila da to budem ja. Perelja je kršni Ličanin koji baca kamena s ramena, a ja sam tada imao 63 kg... Čuo sam kasnije da su mu se mnogi čudili što je uzeo mene za tu ulogu, ali Vrdoljak očito nije išao na fizičku pojavu, već na odnose među likovima.
Inače, scena iz tog filma u kojoj odostraga obuhvaćate obnažene grudi Vere Zime dobila je pohvale kao jedna od najerotičnijih filmskih scena u domaćem filmu?
Sjećam se dobro scene tog valjuckanja s Verom, ali teško mi je komentirati te pohvale i ocjene. Snimali smo je negdje u Žumberku. Radili smo dosta repeticija te ljubavne scene na slami, ali uvijek iz tehničkih razloga. Ili bi vjetar nosio kišu iz vatrogasnih šmrkova u pogrešnom pravcu, ili bi naišao avion... Bar deset puta smo je ponavljali, a za svaku sljedeću repeticiju trebalo je scenu iznova pripremiti, složiti slamu, srediti našu garderobu. A Vrdoljak je stalno grmio: "Ajmo, hoćemo li konačno snimiti sljedeću repeticiju?" A snimatelj Tomislav Pinter pušio je lulu i mrtav hladan odgovarao: "Evo, samo da Lala (scenski radnik) promijeni posteljinu".
Sljedeći film "Povratak" ponovno je suradnja s Vrdoljakom?
Da, i u mnogim njegovim kasnijim filmovima sam igrao. Imao sam ulogu u "Glembajevima", "Dugoj mračnoj noći", "Generalu". Najviše naslova imao sam s njim, ali dosta sam radio i s mladom redateljicom Silvom Ćapin – bar deset kratkih filmova, od kojih su neki bili i studentski. Jedna od ljepših filmskih uspomena mi je i rad na seriji "Čuvar dvorca" pokojnoga Lukasa Nole.
U osamdesetima ste igrali kod Lordana Zafranovića, ali i kod Slobodana Praljka? Je li drugačije bilo raditi s njima u odnosu na Vrdoljaka?
Da, jer Vrdoljak je veliki zabavljač koji se naprosto ne gasi. On jedva čeka da se snimi scena i da počne pričati anegdote. Ugodan je za cijelu ekipu, gotovo nikad nije nervozan i to svoje dobro raspoloženje prenosi na sve. Svakoga zna imenom, ima dobru riječ za svakog člana ekipe – od zadnjeg scenskog radnika do prvog glumca. Većina drugih redatelja je ozbiljna, ne vide niša osim onoga što rade, cijeli su uronjeni u posao.
No ne date se ni danas, igrali ste i u filmu Kristijana Milića "Mrtve ribe", ali i u "Zbornici" Sonje Tarokić.
U biti se nije puno toga promijenilo. Tehnički se promijenilo najviše u sektoru rasvjete i snimateljskom sektoru. Došlo je dosta novih sprava koje proizvode dimove, kiše, rosu, a razlika je i u tome što nekada nije bilo cateringa na setu, a sad je uobičajen. Nedavno sam kopao po svojim ugovorima i jako sam se iznenadio u kolikom sam broju filmova i serija igrao: to je šest-sedam kilograma ugovora.
Radili ste i s glumcima kojih više nema među živima, s Ivicom Vidovićem, Špirom Guberinom...
Oni pripadaju jednoj drugoj generaciji, no s Ivicom sam se ponekad sretao jer je on bio u Gavelli. A jedno vrijeme je bife u Gavelli bio centar kazališnih zbivanja u gradu.
Jeste li vi znali zaglaviti tamo?
Bilo je noći kada nisam odande izlazio. Znalo se baš zalomiti, bila su to sjajna druženja.
Ipak, cijeli radni vijek zapravo ste proveli na daskama, u Komediji. Je li bilo uloga koje nisu išle glatko?
Kako da ne, bilo ih je koje nisu bile nimalo lagane. Niti su mi odgovarale niti su to bila neka ostvarenja koja su me imalo zadovoljila. Nema ništa teže nego igrati ulogu koja nije dobro napravljena.
Je li vam neka od njih ostala u posebnom sjećanju?
Ne bih o imenima, ali bilo ih je.
A koja vam je posebno draga?
Jako volim ulogu u predstavi "Kako život" prema tekstu Nine Mitrović u kazalištu Moruzgva. A i danas, iz izvedbe u izvedbu, sve više uživam igrajući predstave "Velo misto" u Komediji i "Glasnogovornik" u teatru Gavran. Posebno su mi drage i rado se sjetim predstava u Komediji koje sam radio s pokojnim Joškom Juvančićem. Ali rado bih vam ispričao jednu priču iz predstave koju je baš on režirao. Bila je to "Luda noć u hotelu President" britanskog komediografa Raya Cooneya. Igrao sam privatnog detektiva kojeg je unajmio neki lik da slijedi njegovu ženu za koju sumnja da ga vara s političarem iz vlade Margaret Thatcher. Predstava počinje tako da taj političar i njegova tajnica, žena tipa koji me je angažirao, ulaze u hotelsku sobu i skidaju se. Preljubnicu igra Dubravka Ostojić koja prilazi prozoru, razgrće zavjesu i ugleda kako u prozoru leži "mrtvac", dakle taj detektiv pritisnut pomičnim dijelom prozora – to su oni britanski prozori koji se gurnu prema gore – i vrisne. Naime, ona je privatnom detektivu, tj. meni koji sam virio kroz prozor, prozorom zgnječila vrat. Tomislav Martić koji glumi političara odjednom shvaća da ništa od ljubavne avanture jer u sobi imaju mrtvaca. Skinu me s prozora i objese u ormar kao komad garderobe. Međutim, detektiv nije mrtav, nego se samo onesvijestio i u jednom trenutku dolazi k svijesti. Baš tada u sobi nema nikoga i u nastavku predstave dio aktera sreće ga živog, a dio je onih koji ga vide samo kad je mrtav. naime, on više puta pada u komu pa se probudi.
No u jednoj predstavi, dok sam čekao da Dubravka razgrne zastor, meni se užasno prikašljalo. Tu muku pamtim do danas. A kad je razgrnula zastor, cijela me dvorana vidjela. I dok su njih dvoje pričali što će s mojim tijelom i kako me se riješiti, ja mrtvac ubijam se od tog nadražaja. Ako se nakašljem, možeš spustiti zastore, predstava je propala. Naprosto moram biti skroz mrtav dok se radnja ne okrene. Ta borba koju sam tada vodio, takav mi je znoj tekao niz leđa od toga naprezanja da sam skoro umro od muke. Ali uspio sam prigušiti taj kašalj i spasiti predstavu. Eto kako najbanalnije stvari čovjeku ostanu u pamćenju.
Idete li često u rodni Široki Brijeg? Dolje još imate majku?
Da, majka ima 97 godina i još se može brinuti o sebi. Ima osiguranu njegu, bitno joj je da je nismo smjestili u starački dom. Imala je težak život, bila je u zatvoru gotovo pet godina, od '47. do '51.
Zašto?
Optužili su je da je davala hranu škriparima. Najprije su je strpali u Mostar, pa u Zenicu i na kraju u Stolac. Otac je bio na Križnom putu, preživio sva ta rešetanja, ali nisu mu mogli ništa nakalemiti pa su ga nakon toga pustili kući. Ali dok nije dobio posao u građevini tamo 60-ih godina živjeli smo od duhana. Ali onda je otac otišao u Njemačku i zahvaljujući tome svih nas osmero djece završili smo fakultete.
Kako ste se upoznali sa suprugom Vlastom?
U Komediji! Ona je imala prijateljicu koja je pjevala kod nas, skupa su bile na glazbenoj akademiji i tako smo se upoznali i vjenčali 1982. Imamo dva sina i kćer. Sin Tomislav studirao je montažu i radi na sapunicama na Novoj TV, a ima i neki bend. Kći Ana Magud je glumica, za razliku od mene odlično pjeva i pleše. Stariji sin Ivan je agronom i živi u Iloku, radi u Iločkim podrumima. Imam i šestero unučadi – Luciju, Martu, Mihu, Jakova, Frana i Andriju.
Što radite u slobodno vrijeme?
Moja žena je sa sela, roditelji su joj umrli, a kako je jedinica, cijelo imanje prepušteno je nama. Sin Tomislav i ja često idemo tamo i ponešto radimo. Igrao sam godinama i tenis, međutim ove zime su me prvi put leđa počela mučiti. Ta bol u leđima je prestala, međutim spustila se u noge pa ne mogu trčati.
No, ako ste naslijedili majčine gene, poživjet ćete, nema brige za vas.
Da, ali trebao bih se i sam početi baviti sobom i zdravljem, a ne se oslanjati samo na genetiku.