Svako peto dijete doživjelo je neki oblik seksualnog nasilja, 85 posto počinitelja su osobe bliske žrtvi, 13 godina u prosjeku potrebno je da žrtve progovore, 90 posto zlostavljanja ne bude nikada prijavljeno ili otkriveno, a u samo četiri posto slučajeva postoje materijalni dokazi. Kada je riječ o djeci žrtvama seksualnog zlostavljanja, šokira i sama statistika. Još stravičnije je pak kada se svaki slučaj promišlja ponaosob.
Tome se posvetio Đuro Gavran u svom posljednjem filmu “Jedna od nas”, dokumentarcu snimljenom u jednoj večeri na proslavi godišnjice vlastite mature. Uz hranu, piće i fore iz srednje škole okupljeni malo-pomalo počinju razgovarati o e-mailu koji su primili od svoje razredne kolegice M. U njemu im ona detaljno opisuje seksualno zlostavljanje koje je sve četiri gimnazijske godine trpjela od vlastitoga oca. Razredni kolege u filmu isprva okolišaju i izbjegavaju razgovarati o temi, no kako večer odmiče, a alkohol ih ohrabri, počinju se otvarati.
Svima koji su pogledali “Jednu od nas” ostaje knedla u grlu te još dugo razmišljaju o zlu koje nas okružuje te o načinima kako ga identificirati, spriječiti i pomoći onima koji kroz njega prolaze. Stoga ne čudi da je osvojila nagrade na većini festivala na kojima je prikazana. Najnovije su Grand prix te nagrada za najbolji dokumentarni film i montažu na Danima hrvatskog filma. Od nagrada, Gavranu je draže to što je njegov film potaknuo brojne druge žrtve zlostavljanja da osvijeste svoju traumu.
– Drago mi je zbog reakcija gledatelja i nagrada, no najdublji emotivni dojam na mene je ostavilo to što su mi se nakon filma počele javljati žrtve zlostavljanja. Ponosan sam što su film i edukativna kampanja dali žrtvama motivaciju da govore – kaže Gavran.
S tehničko-filmske strane iznenađuje pak prirodnost protagonista pred kamerom pa se “Jedna od nas” doima kao igrani film sa školovanim glumcima.
– Režijska je odluka bila da promatram kako komuniciramo o onom o čemu nam je teško govoriti bez direktne intervencije. Prema snimateljima se nismo ponašali kao da oni ne postoje, komunicirali smo s njima, šalili se na njihov račun, a oni su se ponekad i uključivali u zafrkanciju. Nitko nije imao pritisak da ne gleda u kameru ili da se pravi da kamere ne postoje, a trenutke u kojima je komunikacija s filmskom ekipom očita bilo je lako izbaciti u montaži, no ne kažem da je montaža bila laka – objasnio je redatelj.
Nije mu bilo, kaže, teško zadobiti povjerenje prijatelja iz razreda da pristanu na snimanje. Pismo koje su primili od kolegice M. sve ih je potreslo. S autoricom pisma Gavran je u kontaktu i zadovoljna je lavinom reakcija koje je film pokrenuo.
– Kaže da je bila ugodno iznenađena hrabrošću ekipe iz razreda da javno progovori o tome. M. je živjela dva paralelna života, onaj u krugu obitelji, u kojem je bila zlostavljana, i drugi, vanjski, u kojem je zlostavljanje svim silama skrivala. Film ta dva svijeta prvi put spaja i preklapa. U svom pismu je među ostalim napisala: “Svašta mozak radi da bi preživio.” Sjećam se kako mi je psihologinja Maja Mamula iz Ženske sobe rekla da je jedan od krucijalnih razloga o kojemu izuzetno malo razgovaramo – sindrom privikavanja na seksualno nasilje. Dijete koristi sve svoje kapacitete da jednostavno podijeli svoj život na život za van – vrtić, školu, prijatelje i ostalo – i taj drugi, užasan život, u kojem se događa seksualno nasilje. Radi se o načinu koji mu omogućava da preživi. Za M. je iskustvo izrade i gledanja filma imalo i pomalo katarzičan efekt – objasnio je Gavran.
Gledatelje šokira i informacija da zlostavljač autorice pisma nikada za to nije odgovarao, no stavljanje zlostavljača na stup srama nije ni bio cilj filma, ističe Gavran.
– Taj je slučaj završen, bar koliko ja znam. Nakon filma podignuta je kaznena prijava, pokrenuta istraga, podignuta optužnica koju je sud odbacio zbog nedostataka dokaza. Ovo nije film o slučaju, ovo je film o nama i kako se nosimo s teškim stvarima. Pri stvaranju filma sakrili smo identitete jer fokus nije bio na identificiranju počinitelja i paljenju njegove lomače. Najlakše je vikati iz fotelje da zlostavljača treba ubiti, dopustiti da govor mržnje i agresije pobijedi. Pa ja sam taj koji je rekao u filmu da bi, da nam je M. ovo rekla u srednjoj školi, uzeo pajser i otišao ispred njene kuće. I u tom trenutku iskreno sam vjerovao da je to što izgovaram jedino ispravno. Tek sam radom na ovom filmu shvatio koliko mi kao društvo potiskujemo i umanjujemo problematiku seksualnog zlostavljanja djece. Ono što time postižemo je kontraefekt jer se zaboravlja da su zlostavljači u 85 posto slučajeva djeci bliske osobe. Kada djeca vide i čuju takve komentare, to ih tjera da šute jer vjeruju da će netko ozlijediti roditelja, člana obitelji, blisku osobu – objašnjava Gavran, koji smatra da se temi u javnom diskursu još uvijek ne pristupa adekvatno. Lijek za to je, kaže, edukacija.
– Seksualno zlostavljanje djece svedeno je na crnu kroniku i znanstvene članke. Tek u posljednje vrijeme svjedočimo da se o ovoj temi sve više javno govori. Meni se čini da je jedan od ključeva edukacija na svim razinama, koja će pomoći djeci da steknu osnovnu abecedu o prevenciji jer mnoga djeca nisu ni svjesna da to što im se događa nije ispravno – navodi on. Gavran je u suradnji sa psiholozima i stručnjacima zbog toga pokrenuo internetsku stranicu Jedna od nas, koja je ujedno i edukativna platforma, a film je s velikim uspjehom prikazan i u nekoliko završnih razreda srednjih škola.
– Želja mi je da film vidi što više maturanata. Osmislili smo online program u kojem nakon gledanja filma slijedi razgovor sa mnom kao autorom i psihologinjom. Svaki put maturanti su cijeli sat ispitivali, vidjelo se da su zainteresirani – kaže 39-godišnji redatelj rođen u Bjelovaru. U svojoj 15-godišnjoj karijeri nije se libio otvarati teške teme. Njegov prvi zapaženiji film je “Presuda” iz 2013., koji portretira lica okupljenih na glavnom zagrebačkom trgu tijekom izricanja osuđujuće haaške presude generalu Anti Gotovini.
– Bio je to trenutak koji su mediji napumpali kao najbitniji trenutak u suvremenoj hrvatskoj povijesti nakon kojeg ništa više neće biti isto pa sam izašao s kamerom na trg da to i zabilježim – opisao je nagrađivani dokumentarac. U planu zasad još nema nove projekte jer ga posljednji film još uvijek nije “pustio”, a paralelno snima i serijal za HRT “Dobra ekonomija”, o pozitivnim praksama unutar hrvatske ekonomije, koji ćemo gledati nagodinu.