Pola godine nakon svjetske premijere u Talinnu u hrvatska kina ovog tjedna konačno stiže “Zora”, drugi film Trilogije sunca Dalibora Matanića. Nakon velikog uspjeha i brojnih nagrada koje je dobio “Zvizdan”, imali smo velika očekivanja od ovog filma, no sudeći po viđenome, čini se da se redatelj malo izgubio u pokušajima da bude nešto poput našeg Davida Lyncha ili Yorgosa Lanthimosa.
Da na početku filma nije pisalo da se radnja događa 2021. godine, mogli smo lako pomisliti da smo ponovno u 1991. Radnja se događa negdje u Dalmaciji (sudeći prema registraciji automobila riječ je o zaleđu Šibenika). Ika (Tihana Lazović) i Matija (Krešimir Mikić) žive s dvoje djece u brvnari na kraju sela. Čini se da nisu baš popularni u selu zbog više razloga – siromaštva, ali i miješanog braka. Naime, Ika je iz tog sela i pravoslavne je vjere, a Matija je došljak iz grada i pripada “njima”. Premda se nikad ne govori tko su to “naši” i “njihovi”, jasno je na što se cilja. Nad selom se nadvio strah, jer navodno “oni” dolaze i nikome se ne piše dobro.
Radijskog i televizijskog signala nema i svi se boje tog nepoznatog zla. Zbog toga se mještani spremaju na odlazak, crkva se zatvara, a Matija želi prodati kuću i otići natrag u grad. Tu dolazi do sukoba između Matije i Ike, jer oboje imaju razloge za odlazak ili ostanak, a osim toga, drukčije se odnose prema tragediji koja ih je pogodila, budući da im je nestao najmlađi sin, a srednji je nakon toga prestao govoriti. Dodatno se stvari zakuhaju kada se u selu pojavi stranac koji se isto zove Matija (slovenski glumac Marko Mandić) te i žena istog imena (Nataša Matjašec Rošker), koja je hodočasnica. Oboje snažno utječu na Iku, koja je podijeljena između vjere i obitelji. Nakon uspjeha “Zvizdana” Matanić je već u “Novinama” naznačio zaokret prema art vodama, a to je pogotovo izraženo u “Zori”. Zbog toga ovaj film neće biti prijemčiv širokim masama i mnogi će nakon gledanja izaći s velikim upitnikom iznad glave.
Ovo je još jedan od onih filmova koje morate pogledati nekoliko puta kako biste pokušali shvatiti barem veći dio onog što je Matanić pokušao poručiti. Ono što je očekivano superiorno je gluma Krešimira Mikića i Tihane Lazović, kojima se pridružio i Marko Mandić, glumac koji nije toliko poznat kod nas, no zato je u Njemačkoj napravio zavidnu karijeru igrajući u nizu TV serija i filmova. Mandić je bio idealan za ovu ulogu baš zbog svoje izražajne ekspresije i pomalo “zmijskog” šarma.
Premda je ovo još jedan film o “našima” i “njihovima”, Matanićev film otvara brojna pitanja, ali tjerat će nas i na razmišljanje. Apokaliptičnom ugođaju dodatno su pridonijeli i fotografija Marka Brdara te glazba braće Sinkauz. Matanić se mudro poigravao zvukom i slikom, koji su ovdje itekako u službi stvaranja jeze. Kriptična je i upotreba odlične pjesme “Ako je” grupe Pridjevi. “Ako je život samo san, zanima me tko to od nas sanja. Da li ja il’ netko drugi, samo ja ili i svi drugi”, stih je pjesme koja će vam dugo odzvanjati u glavi.