Davnih šezdesetih, kada su svoju glazbenu karijeru započinjali Bob Dylan, Leonard Cohen, Van Morrison i Stephen Stills iz slavnog kvarteta Crosby, Stills, Nash & Young, snimati ploče nije bilo samo pitanje glazbe; svaki je njihov album predstavljao stav "kontra": protiv establishmenta, protiv vladajuće političke garniture i, općenito, protiv konzervativnih staraca i roditeljske stege. No stihovi poput "Nadam se da ću umrijeti prije no što ostarim", grupe The Who, danas odišu naivnim muzejskim šarmom. Njihov je nekadašnji značaj neupitan, no rock glazba odavno je postala univerzalni jezik – jezik zabave kojim se na mnogo benigniji način služe pripadnici svih naraštaja. Ukratko, ako generacijski jaz i postoji, on se danas osjeti svuda osim na području rock and rolla. Upravo suprotno: čini se da očevi i sinovi danas zajedno slušaju ploče, CD-e i MP3-ce, a nerijetko se susreću i ondje gdje je to u vrijeme kontrakulturne revolucije bilo nezamislivo: u istom studiju za snimanje i na istoj koncertnoj pozornici.
Kao tata prije sintisajzera
Za koji dan svoj novi album objavljuje Adam Cohen. Na prvo slušanje, Like A Man je iznenađujuće impresivna zbirka akustičnih balada, a prvi singl, uistinu izvanserijsku pjesmu „What Other Guy", tata Leonard već je proglasio svjetskom klasom. Štoviše, pjesma zrači poetskom kvalitetom ranih očevih radova kakve je Cohen senior zaboravio skladati u trenutku kad je nabavio sintisajzer. Women + Country, posljednji samostalni studijski projekt Jakoba Dylana (koji je još 90-ih ostvario solidnu karijeru s bendom The Wallflowers), također neodoljivo podsjeća na očeve radove iz zlatnih kantautorskih dana. Najmanje uspješan, no ipak zapažen Chris Stills, snimio je dva zanimljiva albuma – naravno, u folk-rock stilu karakterističnom za rane Stephenove radove.
"Starci" još rastapaju publiku
Na svojim pak snimkama Shana Morrison, kći staroga gunđala Vana 'The Man' Morrisona, zvuči kao što biste mogli i zamisliti: poput ženske i mnogo smirenije varijante vlastita oca, iako nikome nije palo na pamet da simpatičnu pjevačicu kvalitetom, značajem i inovativnošću uspoređuje s očevim domašajima. Niz sinova i kćeri slavnih očeva proteže se u beskraj: trenutačnu formu Damiana Marleya možete provjeriti u zvjezdanoj postavi SuperHeavy, a čini se kako su Ziggy Marley i Julian Lennon (izravna inspiracija Paulu McCartneyu da sklada besmrtnu Hey Jude) osuđeni na kontinuirani život u sjeni vlastitih roditelja. Nažalost, čini se da je to sudbina većine klinaca koji su se prirodnom nužnošću počeli baviti glazbom, nastavljajući ondje gdje su njihovi mnogo slavniji i utjecajniji roditelji stali. Adam je rođen u Leonardovoj vezi sa Suzanne Elrod, a Jakob u braku Boba i Sare Dylan, ovjekovječenoj u istoimenoj skladbi s bestselera Desire. Koliko god nadareni bili uvijek će se naći zlobnik koji će zaključiti: "Da, ali starci su to radili bolje". Možda i jesu. Možda se, slušajući „What Another Guy" doista teško oteti dojmu da pjesma podsjeća na „So Long Marianne", koja je doslovce rastopila publiku na prošlogodišnjem Leonardovu zagrebačkom nastupu u krcatoj Areni, ali kvragu – svijet bi ipak trebao biti zahvalan da taj 39-godišnji "dečko" posjeduje dovoljno vlastita dara da izravno nastavi tradiciju jedne od ključnih figura popularne glazbe. I da u svome ocu ne vidi generacijski suprotstavljenog neprijatelja nego nenadmašnog uzora.