Crkva je reagirala kada je priča o pedofiliji objavljena u novinama

Talijanski pisac rođen 1969. godine Antonio Scurati u Zagrebu predstavlja roman "Dijete koje je sanjalo kraj svijeta“. Za Frakturu ga je prevela Ana Badurina, a premda autor, uvodničar La Stampe i sveučilišni profesor tvrdi da to nije roman o pedofiliji, u tom slojevitom romanu pedofilija nije samo slučajni gost.

Je li "Dijete koje je sanjalo kraj svijeta“ roman o manipulaciji ili nasilju nad djecom?

– To je uglavnom roman o manipulaciji. Nisam htio napisati roman o pedofiliji. Pedofilija nije tema ovog romana. Tema je ovog romana sumnja na pedofiliju koju mediji uz neke sile moći često udvostručuju, iako to nikako ne znači da pedofilija ne postoji. Pitam se zašto mi ljudi sa Zapada djelujemo tako sigurno iako se bojimo. To mi je zagonetno. Jedan od najvećih strahova današnjice vezan je za djetinjstvo kao vrijeme nevinosti. Često smo prestrašeni i osjećamo se neugodno kada se prisjećamo djetinjstva. Pa se onda ne znamo ponašati sa djecom. Ovaj je roman priča o dominantnom osjećaju straha koji često nema razloga.

Zašto je Bergamo jedan od glavnih likova romana?

– Prije sam radio kao profesor na sveučilištu u Bergamu. Sada radim u Milanu. Roman sam smjestio u Bergamo jer je to tipični mali povijesni grad u Italiji. Ima prekrasni renesansni centar. To je i grad u kojem je snažno prisutna Crkva i u kojem se Italija branila od protestantizma. To je bogat grad. Iako je bogat, zdrav i religiozan, grad u kojem nema socijalnih problema, među ljudima vlada nihilizam. Ljudi nisu sretni, premda bi svi mogli biti sretni.

Jeste li imali problem s Crkvom zbog ovog romana?

– Imao sam problem s Crkvom kada je tema mog romana došla u novine. Pišem za novine kao književnik, ne kao novinar, i to za La Stampu iz Torina, što su treće novine u Italiji. U novinama sam objavio nekoliko dijelova romana. Moj urednik, koji je vrlo ugledan, ozbiljan i važan, zvao me samo dva puta zbog tekstova. Prvi put to je bilo zbog obitelji Agnelli, a drugi put zbog tekstova u kojima se spominje abortus i pedofilija. U romanu moj alter ego piše o pedofiliji jednog svećenika. Urednik mi je rekao da su ga nakon tih tekstova telefonom zvali iz Vatikana i pitali ga za mene. Nisu reagirali na knjigu, ali su reagirali kada su dijelovi romana objavljeni u novinama.

Dakle, knjige im nisu opasne?

– Ne, nisu opasne. Zašto je "Gomora“ Roberta Saviana, koji mi je prijatelj, imala takav odjek? Zato što je bila objavljivana na prvim stranicama novina. Ljudi su je doživljavali kao istinu, čak i kao sudbinu i bili uvjereni da to nije fikcija. I Saviani je govorio da tu ima dosta fikcije, ali za to nitko nije mario. Mene su pozivali da pišem i o ubojstvima, ali ja se u ubojstva ne razumijem. Nisam kriminalist, ne znam ništa o tom poslu. I nije mi jasno zašto smo toliko opsjednuti ubojstvima. Talijanske televizije izuzetno puno i temeljito izvještavaju o ubojstvima. Lani su iz dana u dan pratili slučaj gdje je jedna majka ubila malog sina u vrlo malom gradu u brdima. Moj roman i počinje pitanjem zašto su ljudi opsjednuti ubojstvima i zašto im osnovni smisao života postaju tuđi zločini i tuđe mračne priče. U svemu tome postoji i nedostatak žaljenja prema žrtvi koji potiču i mediji stalnim praćenjem ubojstava.

Kakva je sada situacija s tržištem knjiga u Italiji?

–  Zlatno doba od prije desetak godina je prošlo, no većina talijanskih autora počela se bolje prodavati od američkih autora bestselera što daje iluziju o književnom blagostanju. U biti, najviše se prodaju knjige s nižom cijenom.

Je li završila Berlusconijeva era? Kako je s Montijem?

– Berlusconijeva era nije prošla, a traje najmanje dvadeset godina. Berlusconijeve godine počele su u ranim osamdesetim i to s komercijalnom televizijom. Čitava jedna generacija odgojena je u vrijeme Berlusconijeve kulture vladanja. Ta era ne može završiti u jednom danu. Država je u njegovoj vladavini postala lošija i zbog njegove nemoralnosti, načina života i korupcije. To se ne može ukloniti pritiskom na prekidač. Dolaskom Montija nije se mnogo promijenilo, jer smo nakon Berlusconija moralne i materijalne ruine.

Prije nekoliko dana umro je Antonio Tabucchi. Je li to bila velika vijest u Italiji?

– To je bila velika vijest u Italiji, ali na televizijama u vijestima rekli su da je umro veliki pisac koji je bio disident, jer se Berlusconiju opirao od početka. Na tome je bilo težište, a da nije bio Berlusconijev protivnik, možda se o njemu i ne bi toliko govorilo. To je problem nerazumijevanja osobitih književnih vrijednosti. Isto je i sa Savianom kojemu ne priznaju literarne vrijednosti nego naglasak stavljaju na politička i sociološka obilježja njegova pisanja.