Senegalski književnik Mohamed Mbougar Sarr napisao je roman o senegalskom piscu koji se zove Diegane Latyr Faye i njime osvojio Goncourtovu nagradu za 2021. godinu. Imao je tada samo trideset i jednu godinu (rođen je 1990. u Dakaru) i prvi je pisac subsaharske Afrike koji je dobio Goncourta. Zahvaljujući Frakturi i prevoditeljici Ursuli Burger (ali i uredniku Seidu Serdareviću), hrvatska publika odnedavno može roman "Najskrovitiji spomen na ljude" čitati i na hrvatskom jeziku.
Pa je dobio i nagradu Goncourt Hrvatska, koju su lani prvi put dodjeljivali studenti francuskog jezika i književnosti iz Zagreba i Zadra. Iako je Mbougar Sarr napisao roman o Latyru Fayeu, glavni junak tog opsežnog, razvedenog i složeno sazidanog romana labirinta koji nije lako pratiti još je jedan senegalski pisac, T. C. Elimane, kojega ćete uzalud tražiti u leksikonima afričkih pisaca. No u tim leksikonima možete naći malijskog pisca imena Yambo Ouologuem (rođen 1940., umro 2017. godine), prvog afričkog dobitnika druge najuglednije francuske književne nagrade Renaudot za roman "Vezan za nasilje" iz 1971. godine, koji je poslije optužen za plagiranje dijelova svog romana. Razljućen odnosom francuskog tiska i tamošnje izdavačke elite prema njemu i njegovu djelu, Ouologuem se ogorčen povlači u Mali, a knjige ubuduće objavljuje pod pseudonimom. No, sramotu iz Francuske nikada nije zaboravio niti oprostio.
E pa T. C. Elimane iz romana "Najskrovitiji spomen na ljude" intenzivno podsjeća na Ouologuema. I on je pisac iz Afrike koji u Parizu 1938. godine objavljuje prvijenac "Labirint nečovječnog" u maloj izdavačkoj kući (koju vodi bračni par svingera), ali se nakon optužbi kritike, novinara i akademske zajednice da je u svojoj knjizi bez navođenja citata kompilirao dijelove tuđih romana povlači u totalnu anonimnost. Svi neprodani primjerci romana uništeni su, a izdavači vlasnicima autorskih prava plaćaju troškove i moraju likvidirati svoju izdavačku kuću. Iako se ime T. C. Elimanea pojavljuje iznimno rijetko, njegov roman ipak dođe u ruke mladoga senegalskog pisca Latyra Fayea, koji gotovo u groznici, potpuno opsjednut, počinje istraživati što se dogodilo s Elimaneom, ali i njegovim drugim romanom koji je navodno napisao, ali ga nikada nije objavio. U toj mu trilerskoj i nadasve uzbudljivoj potrazi najviše pomaže senegalska karizmatična književnica Siga D. s prebivalištem u Amsterdamu, koju slikovito naziva majkom paučicom i koja zna mnoge tajne o Elimaneu i njegovoj obitelji. Ali te vam tajne sada ne smijem otkriti kako ne bih ubio tajanstvenu dinamičnost tog punokrvnog romana koji je cijeli u pokretu, poput neke divlje i nesputane afričke zvijeri. Ipak mogu otkriti da se gotovo sve tajne tog romana raspetljavaju u mitskom Senegalu, gdje je Elimane začet, u zajednici prepunoj starih vjerovanja u ljude koji možda imaju nadnaravne moći, a možda samo vjeruju u osjećaje. Autor je radnju romana razigrao do maksimuma, kao u nekom blockbusteru, ali ne gubeći nimalo od krajnje estetiziranog pristupa literaturi. Malo smo u totalnoj francuskoj provinciji, malo u Argentini, a onda opet u strastvenoj i opasnoj Africi. U jednom se trenutku bavimo njemačkim lijepim i dobro odgojenim oficirima koji su okupirali Pariz, a u drugom pratimo dva senegalska brata koja u istom trenutku vole prelijepu djevojku i time je dovode do nemogućeg izbora, pa i do zapleta ovog romana koji je i povijesni, i ljubavni, i nadrealni, i realistički. A ponajviše bolanovski iako nikako ne volim pisce uspoređivati s drugim piscima jer je to u pravilu površno i netočno. Ali ovdje nisam odolio.
Roman "Najskrovitiji spomen na ljude" ima bezbrojne rukavce. Referira se na umjetnost samu, ali i na pitanje autorstva u književnosti, koje je danas doista pomalo i bespredmetno ako znamo da ljudi pišu već dva tisućljeća i da je u cijelom tom oceanu napisanih djela i rečenica nemoguće ne pronaći slične i posuđene rečenice, misli i konstrukcije. I da. Bavi se i bolnim odnosom "crne" i "bijele" književnosti, "crnih" autora i "bijelih" kritičara, "crnih" i "bijelih" ljudi (pri čemu je boja samo metafora), autsajdera i kolonizatora, mladih robova i starih gospodara koji ne odustaju od svojih navika i pravila iako im je vrijeme odzvonilo.