“Crni labud” nije manje surov od “Hrvača”, a kao film je i bolji

Dečki, odmah zaboravite na to da vas film “Crni labud” ne zanima jer govori o balerini koja mora potaknuti u sebi mračniju stranu da bi došla do uloge u Labuđem jezeru. Darren Aronofsky uopće nije zamislio ovaj film kao pandan svom prošlom uspješnom filmu “Hrvač” za žensku publiku, ali pandan mu na puno načina ipak jest. “Hrvač” i “Crni labud” smješteni su u dva oprečna svijeta – svijet wrestlinga i baleta – ali pristup je u mnogočemu isti, a krajnji rezultat u ovom slučaju i kudikamo bolji. Balerina Nina Sayers (prekrasna, krhka Natalie Portman) doslovno se krvavo mora boriti da bi došla do uloge koja je u jednom trenutku već bila dodijeljena njezinoj suparnici, ona je u postavi savršen “bijeli labud”, ali previše je lomljiva, ukočena i pod stiskom posesivne majke da bi bila prikladan karakter za “crnog labuda”.

Ninine unutrašnje transformacije najbolji su dijelovi filma, uz fantastični glamurozni plesni završetak crnog labuda. Glamur ovdje treba uzeti kao relativan pojam, više kao stvar redateljskog stila, poetike i erotiziranosti nego nešto osobito raskošnih kostima, scenografije i koreografije jer Arronofsky u slici ide za realizmom, a ne šminkom.  

Mračni dijelovi podsjetit će na Polanskog koji u “Odvratnosti”, “Rosemarynoj bebi” ili “Stanaru” ima sličan pristup narativnoj strukturi: nikada nije posve jasno je li to sve zapravo neki psihotični pomak u glavi junakinje (majka joj sigurno nije slučajno prikazana kao shizofreničarka) – u ovom slučaju možemo biti i prejak trip koji joj uvali kolegica – ili je to doista neko “stvarno” nadnaravno iskustvo. To će svaki gledatelj objasniti sebi u skladu s vlastitim nazorima, ali najvažnije je da je riječ o vizualno upečatljivom, strasnom i poetičnom filmu koji stilom ide korak ispred same, u temelju ipak dosta klasične priče o rivalstvu, želji za uspjehom itd.