Slobodno penjanje jedna je od fizički i mentalno najtežih sportskih disciplina kojom se u Hrvatskoj uspješno bavi sve više sportaša. Njihove nastupe možda nećete gledati na televiziji, ali hrvatska penjačka scena nedavno je dobila veliku reklamu u kratkom animiranom filmu “Penjači” Siniše Mataića, koji se događa u Nacionalnom parku Paklenica. Osim Grand Prixa za najbolji kratki film, Mataiću je prošloga tjedna na Tokyo Anime Award pripala i nagrada guvernera Tokija.
Što za vas znači ovo priznanje?
Osobno sam veliki ljubitelj japanske kulture i animacije. Nagrada je došla sasvim neočekivano i još uvijek ne skidam osmijeh s lica.
Odakle inspiracija za priču o dvojici penjača u nevolji?
Bavim se penjanjem već 12 godina. Prije nekoliko godina moj najbolji prijatelj i ja umalo smo doživjeli katastrofu u spuštanju s jednog dugog smjera u Paklenici. On je mojom krivnjom pao sa stijene te u padu zapeo za drvo koje je stršalo iz stijene. Spuštali smo se sa 150 metara i još nam je ostalo 60 metara kad je pao. Da nije bilo tog drveta, mog prijatelja više ne bi bilo. Sama priča filma nešto je drugačija, ali sam htio zadržati osjećaj koji sam proživio. Nisam htio doslovno napraviti film o sebi ni o tom događaju, već o tome kako je život nepredvidljiv, ali mnogo ovisi i o tome kako ga sami odigramo. Paklenica je čarobno mjesto i, kako se taj događaj odvio baš tamo, želio sam je tako pokazati gledateljima.
Koliko je vaših osobina u likovima Jasona ili Alana?
Puno, makar sam fizički izgled likova temeljio na prijateljima iz penjačke dvorane koji su mi pomogli i kao referenca za scene penjanja. U film sam ubacio i hrpu malih detalja koje će samo penjač moći pročitati. Prvu verziju filma prikazali smo u Paklenici na penjačkom okupljanju i reakcije su bile odlične. Nisam htio snimiti film isključivo za njih, inače bih bio nezanimljiv široj publici, ali moram primijetiti da su penjači reagirali vrlo intenzivno u određenim trenucima. Osjećaj je bio fenomenalan jer sam dobio reakciju koju sam i priželjkivao.
Zanimljivo, među sponzorima filma je i vaš penjački klub?
NP Paklenica dala je besplatan kamp i ulaz u park meni i suradnicima za cijelo vrijeme produkcije filma, dok mi je Fothia iz Zagreba dala besplatan ulaz u penjačke dvorane. Tako sam mogao skicirati, fotografirati sve što mi je bilo potrebno za produkciju. Bili su mi od iznimne pomoći. Hrvatska ima fenomenalnu penjačku scenu. Bilo je vrlo inspirativno gledati mlade generacije kako doslovce klize po stijeni.
Čini mi se da su penjanje i animacija slični su po tome što za naoko mali pomak treba mnogo vremena i truda.
Apsolutna istina. Penjanje je iznimno zahtjevan sport, fizički, tehnički i mentalno. Animacija je jednako zahtjevna. Trebaju proći godine da bi se naučilo crtati pa svladati animaciju kao vještinu, a onda je tu cijeli svemir – od režije do karakter dizajna itd. Zanimljiv podatak, trebalo mi je tri godine i više od 20.000 crteža da bih završio ovaj desetominutni film.
Kako ste oformili međunarodnu ekipu filma?
Prije četiri godine dobio sam potporu za stručno usavršavanje u prestižnoj The Animation Workshop u Danskoj. Učitelji su nam bili vrhunski profesionalci iz Disneya, Pixara, Dreamworksa... Tamo sam se povezao sa studentima iz cijeloga svijeta, a kasnije sam počeo i dosta putovati. Upoznao sam mnogo stranih animatora i danas često pomažemo jedni drugima.
Za kraj, pripremate li novi projekt?
Trenutačno živim u Barceloni, sa svojom zaručnicom Natalijom Marcos koja je također animatorica. Bila mi je velik oslonac tijekom produkcije “Penjača”, za koje je radila svašta, od pozadina do animacije. Pokazalo se da izvrsno funkcioniramo kao tim i sada kao zajedno, kao koautori, pripremamo novi film. Samo se nadam da ću za njega dobiti podršku kao za "Penjače". Iznimno sam zahvalan cijelom timu, producijskom studiju Luma film, HAVC-u koji je sufinacirao film, Open workshopu koji nas je podupro zajedno da Bold Studio Zagreb... Cijelo iskustvo je bilo fantastično i nadam se jednako produktivnoj budučnosti.