Bio je lipanj 2012. kada su do njega doprle te prljave, difamirujuće, duboko uznemirujuće glasine. Csanad Szegedi glasno je opsovao, pljunuo na zemlju i ubrzo na njih zaboravio. No, glasine su bivale sve glasnije, a širio ih je izvjesni skinhead, osuđivani prijestupnik Zoltan Ambrus. Dakako, mladi stranački lav Szegedi bio je silno ljutit. Ipak, on je zastupnik u EU parlamentu, radikalni ideolog, osnivač i drugi čovjek Jobbika, mađarske ekstremne neofašističke antiromske i antisemitske homofobne stranke, a sada ga neki jazavac blati unaokolo, nazivajući ga, zamislite, Židovom, prijeteći da će dokumente koji to dokazuju ustupiti medijima. Njega, koji je u svojoj političkoj autobiografiji s ponosom naglasio tragove svojih predaka koji otkrivaju njegovu etnički čistu mađarsku prošlost. Njega, koji je još donedavno poticao na laboratorijske testove svoje stranačke kolege kojima bi dokazali da slučajno nemaju romsko ili židovsko podrijetlo, jednog od začetnika platforme kojom je Jobbik pozvao na povratak teritorija koji su Mađarskoj oduzeti nakon Prvoga svjetskog rata.
Karma je kučka
Zar njega, žestokog govornika na stranačkim skupovima, suosnivača Mađarske garde, Jobbikova paravojnog krila, u čijim je crnim odorama marširao kroz romska naselja tjerajući strah u kosti pripadnicima te stigmatizirane zajednice. Njega, koji se u istoj odori pojavio i na jednoj od sjednica EU parlamenta. “Ovaj prijedlog proračuna izgleda kao da ga je napisao Shimon Peres. To je budžet koji će Mađare osiromašiti, a bogate Židove učiniti još bogatijima”, rekao je pred zapanjenim zastupnicima u Strasbourgu. Zar njega koji se zalagao da sve mađarske Židove treba registrirati jer su prijetnja nacionalnoj sigurnosti... Karma je kučka, zacijelo je bila njegova prva misao kada je naposljetku sjeo nasuprot svoje bake, zagledao se duboko u njezine oči i zatražio istinu. Vremešna, ali još uvijek lucidna gospođa Magdolna potvrdila je njegovu najgoru noćnu moru. Ne samo da je Židovka, ona je jedna od preživjelih žrtava Auschwitza, a u jednom od radnih logora bio je zatočen i njegov djed, tada još u prvom braku. Kada se čudom spasio, nakon povratka kući doznao je da su mu nacisti pobili svu obitelj, pa i djecu, upravo u dobi u kojoj su bila Csanadova djeca, zapravo, dječicu. I tako je sudbina pljunula u lice Csanada Szegedija.
U trenutku, osvijestio je tri činjenice: da je holokaust bio stvaran, da je osobno dotaknut masovnim likvidacijama mađarskih Židova te da je njegova politička karijera upravo uništena. Baš u času kad se, na pragu 30., domogao zenita: samo je Jobbikov lider Gabor Vona, pričalo se, imao jaču karizmu od njega i snažniju oratorsku moć za hipnotiziranje masa.
U središtu stranke te su noći dugo gorjela svjetla. U prvi mah čak je razmatrana opcija da Szegedija zadrže u stranci. Ovaj su strašni udarac, naime, pokušali obrnuti u vlastitu korist: predsjednik Gabor Vona razmatrao je da ga ima uza sebe kao kakvog “ukroćenog Židova” koji bi služio kao odgovor na optužbe o antisemitizmu, no ubrzo se od te ideje odustalo. Szegedi je u konačnici bio prisiljen odstupiti, a priopćenje za šokiranu mađarsku javnost objavljeno je na internetskoj stranici Jobbika.
Uplašen i ljutit dok promatra kako mu dojučerašnji stranački kolege okreću leđa, s političkom karijerom na koljenima, Szegedi kreće u potragu za svojim korijenima i naslijeđem. Nesiguran kako se nositi sa svojim novim identitetom, potražio je rabina Barucha Oberlandera, lidera ortodoksne židovske zajednice u Budimpešti, koji će ga iduće tri godine odvesti na putovanje od osobnih previranja i kriza sve do nade.
Upravo u tom trenutku pristupila su mu dvojica filmaša, Sam Blair i Joseph Martin te producent Alex Holder, koji su željeli snimiti film fokusiran na uspon rigidne desnice u Mađarskoj. Ubrzo su, međutim, iz tamošnjih medija doznali za Szegedijevu priču i odmah shvatili da imaju potencijalnu filmsku bombu. Pronašli su ga u sinagogi gdje su snimljeni prvi kadrovi iznimnog dokumentarnog filma “Ne reci nikome” (Keep Quiet) koji donosi portret reformiranog neonacista, dojučerašnjeg lidera ekstremističke konzervativne stranke koji na vrhuncu političke karijere otkriva dugo čuvanu obiteljsku tajnu o židovskom podrijetlu roditelja svoje majke te kreće na osobno putovanje od uvjerenog antisemita do ortodoksnog Židova. Nakon Tribeca Film Festivala, dokumentarac stiže i pred našu publiku na predstojećem Zagrebdoxu koji se održava od 26. veljače do 5. ožujka.
Uvijek trebaš još više onih koje mrziš. Mržnja na koncu postane sama sebi svrhom. To je poput neke ovisnosti
Radnja filma dalje prati Szegedijeve susrete s uglednim budimpeštanskim rabinom Oberlanderom, koji vjeruje da je njegova etička dužnost prihvatiti svakog Židova, bez obzira na njegovu prošlost, premda se, kako otkriva pred kamerama, u besanim noćima pita: kako od antisemita učiniti Židova? Trnovit je to put jer se ubrzo uspostavlja da oslonac neće pronaći u židovskoj zajednici koja mahom ne prihvaća “pokajnika” Szegedija. I dojučerašnji Jobbikov čelnik suočava se s dvojbama i osobnim lomovima: neželjen u krugovima ekstremne desnice gdje je proveo cijeli svoj odrasli život, njegovo lice mađarskog antisemitizma ujedno je i persona non grata u zajednici mađarskih Židova. I Szegedi i rabin Oberlander iznenađeni su otporom i bijesom koji izaziva njegova prisutnost, osobito sa svakim ulaskom u sinagogu gdje izaziva stampedo vjernika u smjeru izlaza. “Csanad je u teškoj, drukčijoj situaciji. Ne samo da je startao od nule, zapravo je startao u teškom minusu”, komentira rabin.
Poraz u redovima neonacista
No, njegov štićenik se ne predaje. “Nije to pitanje onoga što želim biti, genealoško stablo to jasno kaže, ja sam Židov”, izgovara Szegedi. Potom ritualno spaljuje tisuću primjeraka svoje sramotne političke biografije, postaje praktični ortodoksni Židov, slavi Šabat, svakodnevno odlazi u sinagogu, studira hebrejski i proučava Talmud, zbirku rabinskih rasprava o židovskom pravu, etici, običajima, najsvetiju knjigu za židovski narod, prihvaća židovsko ime David, posjećuje Auschwitz i, naposljetku, Izrael. “Poslije svih noćnih mora kroz koje su prošli moji rođaci u holokaustu, moja obitelj i ja želimo biti dio pozitivnih snaga koje Izrael za nas predstavlja”, izjavio je prilikom posjeta Svetoj zemlji.
Tijekom procesa transformacije postao je aktivist protiv antisemitizma u Europi, a osobito u Mađarskoj. Njegovo novo poslanje podrazumijeva i educiranje mladeži o opasnostima rasizma, pa održava predavanja u srednjim školama. “Da je meni netko ispričao ovo što ću ja vama, sigurno ne bih toliko zalutao”, kazao je djeci u Szegedu. Onako kako se nekada obraćao stranačkim pristašama, danas govori da je i samo postojanje Jobbika sramota za Mađarsku. “Bio sam osoba koja je uzrokovala bol drugima i još gore, kada sam govorio o Romima i Židovima. Navodio sam na mržnju protiv djece iz tih skupina”.
Srednjoškolcima otvoreno priča o svojim stranputicama.
“Ja sam se kao student pridružio lokalnoj desničarskoj organizaciji. U početku je bila mržnja prema Romima kriminalcima, poslije prema svim Romima. U to doba više od Židova i Roma možda sam jedino mrzio komuniste, a na Europsku uniju gledao kao tamnicu koja će Mađare baciti u ropstvo. Potom je došla mržnja prema Slovacima, Rumunjima jer su progonili mađarsku manjinu u svojim zemljama. Uvijek trebaš još više onih koje mrziš. Mržnja na koncu postane sama sebi svrhom. To je poput neke ovisnosti”, tumačio je svoju negdašnju osobnu i političku agendu.
I dalje privrženi domoljub, Szegedi brani svoj narod od optužbi za rasizam. Mađarski narod nije antisemitski, iako je u društvu prisutan i antisemitski diskurs, kaže. Štoviše, Budimpešta je sjajno mjesto za Židova sa svojim brojnim košer restoranima, sinagogama i židovskim trgovinama. Možda će netko s kipom, tradicionalnom židovskom kapicom, nekome izgledati smiješno, no nitko ga neće pljunuti ili mu fizički prijetiti kao što bi se moglo dogoditi u Francuskoj ili Belgiji. “Paradoks mađarskog nacionalizma je u tome da se ponosimo svojim postignućima, no ne želimo vidjeti postignuća drugih ljudi. Bojimo se da bi njihova kultura mogla biti vrednija od naše”, kaže Szegedi.
Danas u svakoj prilici ističe da je više od 600.000 mađarskih Židova likvidirano u plinskim komorama u Auschwitzu. Njegova baka imala je sreće, ali je, u strahu od ponavljanja povijesti i u situaciji novog bujanja neonacizma u Mađarskoj, kao i mnoge tamošnje obitelji, sve donedavno o svojim korijenima šutjela.
“Ovdje će uvijek netko biti protiv Židova i zato je šutnja o tome jedino rješenje”, rekla je starica autorima dokumentarca. Keep quiet, kako sugerira naslov filma. Njezin unuk Csanad, sada već David Szegedi, tijekom snimanja izrazio je želju o preseljenju u Izrael. Koncem prošle godine to je i učinio, zajedno sa suprugom i dvoje djece. Težak je to udarac za mađarsku ultradesnicu, ne dogodi se svaki dan da neonacisti budu poraženi u vlastitim redovima.
>> Voditelj pitao veleposlanika: Jesu li i Židovi odgovorni za rastući antisemitizam?