Dok se nije rodio Ratko, nije se ni znalo da postoji i Radiša. Nije to bila rijetkost u predultrazvučnim vremenima da žene i ne znaju kad nose blizance. Osobito kad jedan od njih bude tako tih kao što je drugorođeni Radiša među braćom Teofilović.
Inače ne raspoznajem blizance, ali kada sam prošle nedjelje u Beogradu drugi put u životu sreo Teofiloviće, lako sam pogodio koji je Ratko. Onaj koji više priča. Ali začudilo me zapravo to što se cijelih sat vremena razgovora uopće nisam pitao koji je koji. Kao da su jedno biće. Sijamski blizanci spojeni – pjesmom.
Ton postojan kao sama zemlja
Da ne bi bilo zabune, Teofilovići nisu neki čudaci iz Globalnog sijela. Imaju svaki svoju obitelj i žive čak u poprilično udaljenim dijelovima Beograda. Jedan na Senjaku, drugi na Dorćolu. U školi su, naravno, profesorima prodavali uobičajene blizanačke zamjene, ali su u svemu dva potpuno normalna čovjeka i brata. Dok ne zapjevaju.
Tiho mumljajući, usklade intonaciju, zatvore oči i tako, ne gledajući se, u istom trenutku i u istom dahu zapjevaju. U zanosu znaju podići i raširiti ruke kao da prstima iz nekih drugih dimenzija skupljaju note narodnih pjesama. Pjevaju samo narodne pjesme, srpske, makedonske, goranske... s Kosova i Metohije, iz Sandžaka, Pirota i Vranja... odnedavno i dalmatinske, samo da su izvorne, što drevnije. Pjevaju ih na svoj način istražujući za njih dvojicu blizanački sudbonosnu tajnu dvoglasja. Sklada dvojice.
Ratko pjeva prvi, a Radiša drugi glas, ali glasovi su im slični kao i lica. Ne robuju tercama. Draže su im kvarte i kvinte drevnijeg prizvuka. A osobito su impresivni kad Radiša uhvati ison, kako se u bizantskoj tradiciji zove onaj temeljni, poput same zemlje postojani ton nad kojim onda Ratko klikće kao orao nad Šar planinom.
Kao što je prvi progledao, Ratko je prvi i propjevao zato što je Radiša bio bolestan onog dana kad je u njihovu srednju školu u Čačku stigao Predrag Peruničić. Iskusnog je zborovođu angažirala lokalna vlast da u Čačku osnuje ozbiljan pjevački zbor, pjevanjem zaokupi mlađariju i pjesmom proslavi grad.
Preslušavajući tisuće čačanskih klipančića, profesoru Peruničiću zasjalo je lice kad je čuo Ratka. Ali ljubav nije bila uzvraćena. – Ma kakvo pjevanje! – složio se i Radiša i nastavio s bratom trenirati košarku. Ma kakav Mokranjac! Njihov je idol bio Dragan Kićanović. A morali su i u košarci biti strastveni. Ni jedna košarkaška ekipa ne bi gubila vrijeme na takve “gorostase” osim ako su Slavnićeve klase i temperamenta.
Sudbina je bila uporna
Srećom, ona priča o sudbini koja dolazi smo jedanput obična je laž. Sudbina braće Teofilović bila je naročito uporna. Svakog utorka i četvrtka, kad bi se na probe okupljao Hor “Stevan Mokranjac”, dirigent bi kod dežurnog u školi ostavljao ceduljicu za Ratka Teofilovića. Za Radišu nije ni znao, pa je lako zamisliti koliko je snažno od sreće moralo zaigrati srce jednog takvog glazbenog prosvjetitelja kad mu je Ratko napokon došao i sa sobom doveo još jednog, glasom i muzičkim darom istog sebe.
Morao je taj Peruničić biti netko poput našeg Ljube Stipišića jer je za pjevanje potpuno osvojio srca, duše, umove i grla već poodraslih mladića. I točno je prorekao da će ono što njih dvojica imaju u životu postići biti ostvareno u glazbi.
Premda i danas mogu satima strastveno pričati o košarci, pjevanje je već nakon nekoliko proba u Mokranjcu postalo sve što ih je zanimalo, a 1990. godine osjećali su se kao siročići kada je Predrag Peruničić iznenada, usred probe, umro. Od tuge, kažu Teofilovići, koja ga je obuzimala od svega što se oko njega događalo i što je morao slutiti da će se tek dogoditi.
Snalazili su se kojekako, ali od pjesme nisu odustajali. S Radio Beograda, čiji kvalitetan orkestar narodne muzike i danas stoji na braniku tradicije od pošasti turbofolka, Teofilovići bi “skidali” pjesme koje još nisu znali i potom im pjevajući krojili i vezli novo dvoglasno ruho.
S tim znanjem došli su u Beograd i upoznali znalce poput etnologa Miodraga Vasiljevića, koji ih je ohrabrio i opskrbio novim blagom etnomuzikoloških zapisa.
– Mogli smo imati vreće para – kaže Ratko, samo da su pristali zapjevati uz turbofolk sintesajzerske baterije. I potpuno je u pravu. Takvi glasovi, pa još blizanci! Bili bi carevi čitavog Balkana i svih balkanskih dijaspora.
Ali ne bi bili braća Teofilovići, poput dijamanta nasmijani, neokaljani ljudi i pjevači iskonskih, u narodnim pjesmama opjevanih radosti i tuga. Da su bilo što drugo, zapis na njihovu novom albumu bio bi bezvrijedno bajanje nekog TV vidovnjaka.
Ali uz pjevanje Teofilovića i te kako dubok smisao imaju riječi otisnute na omotu njihova novog CD-a: “Zdravlje je stanje ravnoteže. Tijela i duha. Bića i svijeta. Kad nestane ravnoteže, nastupa bolest. Tada, kaže predaja, valja otići na vidarice, posvećene izvore, i umiti se rano, prije sunca. Ali, kako naći vidarice? Sigurnih putokaza nema. Svatko ih mora naći sam. Možda u pjesmi. U ravnoteži glasa i instrumenta. U njihovoj igri i razgovoru.”
Naziv albuma je Vidarica i na njemu su Teofilovići svoje glasove prvi put udružili s instrumentom, s gitarom i fantastičnim prstima Miroslava Tadića. Tako je nastao čudesan susret srodnih umjetnika i ljudi.
Braća Teofilović i Miroslav Tadić prvi su se put susreli zahvaljujući posredovanju drugog diva gitare Vlatka Stefanovskog, koji je dobro procijenio da je riječ o srodnim dušama i vrhunskim umjetnicima koji bi zajednički mogli napraviti nešto sasvim novo. Tadić je izvorne pjesme i način na koji pjevaju blizanci ostavio netaknutima, ali ih je obgrlio i obogatio majstorskim aranžmama i improvizacijama koje oko dva ljudska glasa pletu originalne i fantastične gitarske krajolike.
Snimatelji Kronos kvarteta
Rezultat je jedinstven, čaroban, moćan i ubija ionako pogrešnu volju za svrstavanjem u neku žanrovsku ladicu. A što se tehničke razine tiče, recimo da ih je u svom studiju Sound Architecture u Los Angelesu snimao Scott Fraser, čovjek godinama zadužen za snimke Kronos kvarteta.
Vidarica ima adresu i na internetu: http://adagio.calarts.edu/~snakes/vidarica.
CD je prošli tjedan predstavljen i u Beogradu, a distribuciju u Hrvatskoj preuzela je Croatia Records. I najbolja vijest na kraju: Teofilovići i Tadić svoj prvi zajednički koncert imat će u Zagrebu, 9 srpnja, na Sceni Amadeo.