Trodnevnu proslavu 40. rođendana dvorane Vatroslava Lisinskog sa sebi svojstvenim entuzijazmom otvorio je u subotu navečer današnji ravnatelj te slavne ustanove Dražen Siriščević. Pozdravio je s pozornice pokrovitelje proslave predsjednika Republike Hrvatske Ivu Josipovića, gradonačelnika Zagreba Milana Bandića i Ministarstvo kulture. Josipović je ostao do kraja večeri, Bandić je prije prve note odjurio na neki drugi zadatak, a Ministarstvo kulture se za odsutnost svojih predstavnika ispričalo. Sve to pomalo govori o kulturnoj i društvenoj klimi različitoj od one koja je prije četrdeset godina izgradila Lisinski.
Izvedba bez idile
I tako smo došli do najbitnijeg, do čuda koje već punih četrdeset godina titra poput užarene niti između glazbenika na pozornici i publike u gledalištu. Program subotnjeg slavljeničkog koncerta, kako reče za parole nadareni ravnatelj Dražen Siriščević, počeo je točkom u kojoj ime skladatelja, naziv i vrsta skladbe čine manifest koncertne dvorane: Lisinski – Večer – idila.
Nažalost, izvedba popularne skladbe Vatroslava Lisinskog baš i nije zvučala idilično u izvedbi Simfonijskog orkestra Hrvatske radio-televizije, a pod ravnanjem maestra Ivana Repušića. Idilično raspoloženje kao da je postalo nedohvatljivo glazbenicima pritisnutima vremenom nesklonim idili, baš kao i idealima kojima je nervozno i užurbano otkucavalo zvono pri kraju skladbe.
Premda su na kraju večeri bili nagrađeni velikim aplauzom, simfoničari se ni u Petoj simfoniji Petra Iljiča Čajkovskog u drugom dijelu večeri nisu uzdigli ni blizu idealnom zvuku i posvećenosti svakom od mnoštva važnih i uzbudljivih detalja kolosalne partiture.
Srećom, glavna zvijezda večeri nije razočarala i sasvim je opravdano reći da je trodnevnu proslavu zapravo dostojno otvorio koncert pijanista Ive Pogorelića. Sav manjak ekspresivne dinamike i jasne artikulacije u orkestru nadoknadile su ruke solista u Chopinovu Klavirskom koncertu u f-molu.
Glavna zvijezda večeri
Klavir je još jednom bio nakovanj Pogorelićevim čudotvornim prstima ispod kojih sijevaju munje u svim bojama i intenzitetima zvuka, a nijedna notica ne prođe neopažena i neosvijetljena. Čudo zbog kakvih dvorana Lisinski postoji tako se ipak dogodilo, osobito u drugom stavku, čija je nadvremenska ljepota uspjela zavesti i na proživljeno muziciranje navesti i cijeli orkestar. Dirigent Ivan Repušić je, srećom, znao kada ga treba prepustiti maestru Ivi Pogoreliću.
Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić bio je ponovno u dvorani Lisinski u nedjelju ujutro na sjednici počasnog Odbora za proslavu četrdesetog rođendana, gdje mu je ravnatelj dvorane Dražen Siriščević, uz zahvalu za dosadašnju potporu, pripremio i mali performans sa zidarskim alatima o spremnosti Lisinskog za obnovu. Na svečanosti su ugledni hrvatski dirigenti Nikša Bareza, Pavle Dešpalj i Vladimir Kranjčević proglašeni novim počasnim članovima Lisinskog (na svečanosti su se pojavili Dešpalj i Kranjčević).
Samo dan kasnije, Carmina burana Carla Orffa s goranovcima i Vladimirom Kranjčevićem još je jednom dupkom napunila Lisinski. Prvi put to se dogodilo prije točno 40 godina, 29. prosinca 1973., kada je dvorana svečano otvorena koncertom Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem maestra Milana Horvata, a solisti su bili Ruža Pospiš Baldani i Pavica Gvozdić. Nažalost, velika primadona ovaj je put zaboravljena i nije dobila čak ni pozivnicu na proslavu, ali je zato Pavica Gvozdić uz Vladimira Krpana sudjelovala u izvedbi verzije Orffova djela za dva klavira i udaraljke.