Vlatko Stefanovski bez dvojbe je jedan od najznačajnijih rock-glazbenika s bivšeg jugoslavenskog područja. Po mišljenju mnogih je i najbolji gitarist s ovih prostora, proteklih je godina surađivao s velikim Janom Akkermanom (grupa Focus) i Miroslavom Tadićem, igrao se s glazbom, kombinirao, istraživao, no nikad nije zalutao.
Kad bi Stefanovski izdao album, uvijek ste znali da je to to, da nije odlutao u lake note i da ne koketira s populizmom. Kod njega je uvijek vladao čvrst autorski karakter i znao je da će publika to cijeniti. Pa koliko god da je ima, nije robovao brojkama.
Sjajnu karijeru koja traje do danas izgurao je, netipično za rokera, bez afera, a ovih ju je dana upotpunio novim albumom “Maternji jezik” u izdanju Croatia Recordsa.
Na novom album “Maternji jezik” imate devet akustičnih instrumentala, od kojih su neki otprije poznati, ali su sada dobili novu dimenziju. Šaljete li tim instrumentalima neku poruku ili je ta glazba samo umjetnost za uživanje?
Kada je sama muzika u pitanju, poruke su suptilnije. Nisu to SMS poruke, već signali koji bi trebali putovati od srca do srca. Od mojih prstiju preko žica pa sve do osjećaja onoga tko sluša. A ako ta veza funkcionira, onda možemo govoriti o umjetnosti i o uživanju. Sve me više zanima komunikacija ili jezik koji nisu samo verbalni...
U većini instrumentala osjeti se tradicionalna makedonska melodija, ona vam je očito snažna inspiracija tijekom cijele gazbene karijere?
Da, pokušavam svojim radom obilježiti i područje iz kojeg dolazim i vrijeme u kojem živim. Uporno učim i trudim se da obogatim svoj muzički rječnik. Što više ritmova, melodija i stilova znate, bogatiji ste. Drugim riječima – postanete muzički elokventni.
Na omotu novog albuma fotografija je vaše majke Nade iz Tolstojeve predstave “Živi leš” iz četrdesetih godina, dakle kada još niste bili rođeni. Koliko ste inspiracije za umjetnost crpili od nje?
Svjesno ili nesvjesno, preuzimate obrasce koji su oko vas. Dolazim iz umjetničke obitelji. Humor, ironija, mudrost, znanja i vještine se najbolje savladavaju iz konteksta u kojem odrastate. Koliko god bili buntovni u mladosti, kasnije shvaćate da su roditelji ipak bili u pravu u puno toga. Moji su bili opsjednuti kazalištem i u početku je bilo teško razaznati što je realnost, a što fikcija. I htjeli ne htjeli, pokupili smo istu strast za neke možda druge stvari.
Na fotografiji vaša majka svira gitaru. Jeste li se iz ljubavi prema majci i vi odlučili za gitaru?
Ne, gitara na slici je samo rekvizit, a ja sam po svom izboru počeo učiti i svirati. Negdje u tinejdžerskim godinama, kada su mi sport i muzika bile najvažnije stvari na svijetu...
Što želite poručiti skladbom “Zašto si me, majko, rodila?”? Na prvu se čini kao ogorčenje, razočaranje životom?
To je pjesma koju je Esma Redžepova izvodila s toliko emocija, i sjećam se toga odavno… A tekst je pravi blues i postavlja pitanja koja je Dado Topić kasnije opjevao u pjesmi “Za koji život treba da se rodim”. Ona ima atmosferu koja me podsjeća na neke balade Led Zeppelina. S Esmom smo bili prijatelji, i često smo se sretali na aerodromima. Bila je neumorna i veoma humana osoba.
Tu je i instrumental “Uspavanka za Radmilu M” koji ste zajedno s Bregovićem odsvirali na istoimenom albumu Bijelog dugmeta. Jesu li to bila bolja vremena za glazbenike?
Čekate li bolja vremena, nikada ništa nećete napraviti. Stalno su i bolja i gora vremena. Sve ovisi o tome u kojoj ste mjeri spremni boriti se sa svijetom oko sebe i s vremenom u kojem živite. Kada mi mladi muzičari danas kažu – vama je bilo lakše, živjeli ste u bolje vrijeme, to mi je čudno i smiješno. Sada svi imaju mali Abbey Road studio (bar plug-inove) u spavaćoj sobi i više nema opravdanja za neuspjeh. Sve su vam igračke dostupne, pa izvolite, napravite remek-djelo.
Vi, čini se, niste izgubili tržište raspadom Jugoslavije, svuda vas i dalje jednako vole?
Volim i ja njih. Svi smo nešto izgubili, ali ponešto i dobili… Na tu temu, ja kažem da sam te njive odavno orao, po nekoliko puta, i da sam vjerojatno tim radom zaslužio publiku na sve strane. Pokušavam i uvećati broj te svoje publike, naravno ne velikim kampanjama i marketingom, već s nečim što nudim i vjerujem da je jedinstveno i autentično. Obraćam se publici koja ima ukus sličan mojemu. Ima i znatiželjnih koji dođu prvi put, ali i njih pokušavam učlaniti u svoje društvo.
Je li naziv albuma “Maternji jezik” vezan uz odnos prema majci ili prema naciji, jer izraz “maternji jezik”, barem kod nas, više se veže uz nacionalni nego obiteljski identitet?
Shvatite kako želite, ali meni je taj naslov metafora za nešto što se dobiva s rođenjem. Kao kad kupite laptop pa u njemu ima i softver. Mislim da se maternji jezik uči preko kože, kao i muzika, kao prirodni protok energije i znanja. Bez pretjeranog napora. Upravo je takva, ili bar tako zamišljam, moja glazba, ali i moj rad. Prirodna, istinita i laka u izrazu i u izvedbi. Kao voda.
Album ste snimili za samo nekoliko dana?
Da, za 3-4 dana snimanja i 20 godina priprema. Tako je to i kod filmaša, pet godina priprema i rada na scenariju, i 20 dana snimanja. Proces fermentacije ili kondenzacije ideja je mnogo važniji od samog snimanja.
Smatrate li sebe rock-glazbenikom ili ne želite biti u tom jednom uskom glazbenom prostoru?
Sebe vidim kao znatiželjnog rock-muzičara koji pokušava dizati plafon, kopati dublje i rušiti zidove, lijevo-desno, otvarati vrata i prozore. Ne želim sličiti na lika iz Spinal Tap. Ako trebam nositi helanke i presaditi kosu, odmah idem u svadbare ili u ulične zabavljače.
Ima li šanse da se jednog dana ponovno okupite pod imenom Leb i sol i odete na turneju?
Trenutačno me takvo što ne zanima, sa svim respektom prema ostalim članovima i minulim slavnim danima. Prije 11 godina napravili smo mali “reunion” i mislim da je to bilo dovoljno.
Zabrinjava li vas situacija u vašoj zemlji, na Balkanu, u svijetu, živimo u nemirnim vremenima?
Ah, te situacije... Otkad pamtim, živimo u nekoj krizi. Ili je svjetska ekonomska, ili balkanska sigurnosna, ili je terorizam, ili nuklearna prijetnja, ili tsunami, potres, poplava, požar, kataklizma... Zato sam napisao za prethodni album pjesmu “Superheroji” i zamolio ih da se pojave i napokon riješe sve probleme.
Gdje vam je najljepše, kod kuće u Makedoniji ili više volite putovati svijetom i otkrivati nove ljude i krajolike?
Volim i jedno i drugo. I putovanja, i ljenčarenje u kući, i vrijeme provedeno u studiju... Mora biti balansa. Ali nisam od onih koji bi svijet gledali na televizoru, pili pivo i uz to grickali čips. Ja sam vam čovjek od akcije. I kad ne bih ovo radio, volio bih biti kamionaš koji vozi duge rute na sjeveru Kanade.
stara legenda i sigurno jedan od najboljih svjetskih gitarista današnjice.....