Godinu u kojoj je Dimitrije Popović obilježio 50 godina na likovnoj sceni umjetnik zatvara izložbom “Božansko i demonsko u Leonarda da Vincija” koja se u subotu otvara u studiju Moderne galerije “Josip Račić”. Posvećena je, kako naslov i govori, 500. godišnjici smrti Leonarda da Vincija, umjetnika koji u Popovićevu stvaralaštvu ima posebno mjesto. Naime, upravo u djelima firentinskog majstora nalazio je afinitet za renesansnu umjetnost, važnost crteža kao temeljne likovne discipline i klasičnu preciznost i harmoničnost kompozicija. Popović i Da Vinci obojica su renesansni ljudi.
– Njegovi crteži anatomskih studija na mene su ostavili snažan utjecaj. Njegov osjećaj za mistično, “ta zbunjujuća vrijednost Leonardova izražaja” – kako je u studiji o njemu pisao Kennet Clark – utjecali su na moj likovni senzibilitet. U najranijim radovima, u kolažima i asamblažima iz 1972. do 1975., koristio sam reprodukcije Leonardovih radova, portreta “Ginevre de Benci”, “Portreta mlade žene” te “Mona Lise”. Na drugoj godini studija na ALU imao sam štafelaj obojen u crno na kojem je bijelim slovima pisalo Gioconda – prisjetio se Popović pa otkrio da je i ovu izložbu koncipirao tako da uz recentne radove inspirirane Leonardovim djelima i svjetonazorom, odnosom prema lijepom i ružnom, svetom i svjetovnom, životu i smrti, izloži i nekoliko starih radova iz ciklusa “Omaggio a Leonardo” nastalih početkom 80-ih.
– Na izložbi predstavljam i instalaciju “Tajna Posljednje večere” inspiriranu slavnom Da Vincijevom kompozicijom. U kontekstu kršćanske religije na pashalnoj večeri događa se mistična preobrazba. Kruh postaje Kristovo tijelo, a vino Spasiteljeva krv. Krist se obraća apostolima: “Jedan među vama izdat će me.” Upravo to navještenje događaja na Golgoti čini konceptualnu jezgru instalacije. U središtu kompozicije formiran je simbolički križ koji čine reprodukcija Leonardova remek-djela s crvenim akcentom okomite linije, simbola prolivene krvi. Stolnjak posljednje večere i mrtvački je pokrov u koji je umotano Isusovo tijelo. Leonardo je u svojoj slici izrazio neponovljiv dramski efekt. Apostoli su uznemireni onim što su čuli. Kontrolirana dinamika pokreta apostola na Leonardovoj slici zamijenjena je u instalaciji dinamičkim rasporedom apliciranim komadima razlomljenog kruha koji je Krist podijelio učenicima. U toj instalaciji rimuje se formalno i simboličko, klasično i suvremeno – govori Popović pa na povlačenje paralele njegova i Da Vincijeva rada pojašnjava:
– Ono što bih označio kao moguću poveznicu ili ono na čemu se zasniva moj afinitet za Leonardovu umjetnost, osim slikarskog medija, jest Da Vincijev interes za ljudsko tijelo, anatomiju, uopće za organski svijet i njegove forme. Leonardo je podjednako vješto baratao kistom i skalpelom. Zanimao se za fenomene ljepote i ružnoće.
U “Traktatu o slikarstvu” zapisao je: “Ljepote i rugobe izgledaju moćnije jedne zbog drugih.” Kad se uzme u obzir nadrealizam kao bitno svojstvo mog likovnog izraza, onda se prožimanje lijepog i ružnog javlja kao temeljna odrednica i mog izraza. Posebnu važnost u odnosu na Leonarda ima majstorova opsesija smrću. Njegovo shvaćanje duha i materije u suprotnosti je s neoplatonističkim svjetonazorom, u ono vrijeme dominantnim u Firenci. Leonardo je neiscrpna tema.
I sam naslov izložbe ide za opisom suprotstavljenih percepcija Leonardove osobnosti. Božansko – tvorac savršene ljepote, apologet ljubavi, afirmator slobode, pronalazač, konstruktor... Demonsko – optuživan za sodomiju, za seciranje leševa, mizantrop, filozofiju pretpostavljao kršćanstvu... Neki su teoretičari upravo u “Mona Lisi” vidjeli “demonski osmijeh”.
– Dugo sam u Louvreu stajao pred Giocondom. Zanimljivo je kako je jedan analitički, gotovo znanstveni duh koji je pronicao u bića i prirodne pojave i znao savršenom tehnikom slikanja tako uvjerljivo izraziti temu istodobno postizao da prikazano zrači nečim tajanstvenim. Kod “Mona Lise” ta su iskustva dovedena do savršenstva. Sve na toj slici izgleda istodobno stvarno i snovito, lice, ruke, odjeća, pejzaž. “Mona Lisa” primjer je Leonardove nedokučive enigme. Ali Leonardo je imao sposobnost da izrazi i violentnu snagu sukoba ratnika gdje je dolazio do punog izražaja njegov smisao za pokret, dinamiku radnje, za ono što će kasnije prakticirati Rubens i Delacroix – govori slikar, ujedno autor i nekoliko eseja o tajnama Da Vincijeve personalnosti unutar koje ga intrigira upravo nedokučivost njegove osobnosti.
– Spomenuti Kennet Clark u pravu je kad piše: “Leonardo je Hamlet povijesti umjetnosti koga svatko od nas treba za sebe ponovno stvarati”. Tu rečenicu stavio sam kao moto za predgovor mog teksta za katalog izložbe – zaključuje Popović koji u 2020. planira završiti ciklus “Mit mode”, a radi i na esejima “Mržnja u slikarstvu” u kojima piše o djelima na temu mržnje od klasike do dadaizma.