Damir Karakaš pomogao mi je da zakoračim u svijet Like čija me surovost iznenadila

Tamara Damjanović mlada je redateljica koja je svoj dosadašnji profesionalni život vezala uz Dramsko kazalište Gavella. Tamo je igrala njena ispitna predstava “Proletio je tihi anđeo” nastala po motivima Čehovljeva “Galeba”, a za komornu scenu istog teatra režirala je “Srce veće od ruku” Elvisa Bošnjaka.

Već sljedeći tjedan, premijera je 31. siječnja, vidjet ćemo njenu novu režiju na velikoj sceni Gavelle, predstavu koja se iščekuje s velikim nestrpljenjem jer riječ je o dramatizaciji nagrađivanog romana Damira Karakaša “Sjećanje šume”. Zajedno s dramaturginjom Ninom Bajsić Tamara je i autorica dramatizacije ovog romana:

– Od svega što sam čitala u lipnju prošle godine, kada smo Nina i ja dogovarale novu suradnju s kazalištem Gavella, to je bilo nešto što sam najdublje osjetila. Tema je izuzetno intrigantna jer govori o obiteljskom odnosu, a postoji i taj kulturološki ključ, to naše područje i ta surova stvarnost života u Lici koje mi možda nismo ni svjesni. Zapravo ja te surovosti nisam bila svjesna – govori Tamara i dodaje kako im je upravo Damir Karakaš izuzetno pomogao da zakorače u svijet Like. Za razliku od, primjerice, Kristiana Novaka ili Renata Baretića koji se ni na koji način ne upliću u dramatizacije svojih djela, autor “Sjećanja šume” Damir Karakaš izuzetno je aktivan oko postavljanja svog romana na scenu. On je jezični savjetnik u predstavi, glumce uči ličkom govoru i dolazi na većinu proba. Redateljica kaže da je taj njegov pristup radu veliki plus za nju i cijeli ansambl:

– Pomogao nam je i u adaptaciji romana, a on je kao osoba izuzetno susretljiv i ni u jednom trenutku nije imao prigovor na ono što smo radili. Komunicirali smo vrlo lijepo i zajedno slagali neke ideje, u čemu je uvelike sudjelovao i glumac Filip Križan koji tumači ulogu Dječaka. Iz slušanja priča o Lici koje znaju njih dvojica zaplovili smo u ovu priču – objašnjava Tamara. Kaže da je cijeli ansambl pročitao sva Karakaševa djela, da u predstavi koriste i neke motive iz njegovih kratkih priča, a mnoge ideje za predstavu rodile su se iz neobaveznih razgovora na kavi kada je Karakaš glumcima i autorima predstave pričao anegdote kojima im je pokušavao dočarati taj magičan svijet Like svog djetinjstva i mladosti.

Redateljica, koja se okušala i kao asistentica velikog redatelja Paola Magellija na predstavama koje je radio u Gavelli i ZKM-u, objašnjava da je suradnja kakvu je ostvarila s Karakašem nemjerljiv doprinos, onaj od kojeg najviše koristi imaju glumci, jer takav rad daje stvarni uvid u to tko su ti ljudi u predstavi, koji su im motivi, kakav život žive... Pitam je koliko je mistike Like, tako prisutne u svim njegovim djelima, Karakaš utkao u predstavu?

– Mi smo pokušali ispričati univerzalnu priču, a Lika je tu prvenstveno prisutna kroz jezik. Taj lički govor vrlo je nalik crnogorskom, zapravo nema pravila, može biti i ekavica i ikavica, sve je promjenjivo, jezik koji teče kao “vlak bez voznog reda”. Tu je Lika najprisutnija, a sama priča mogla bi se dogoditi u Kanadi 2025., ali i u Lici sedamdeset i neke – kaže Tamara. Ističe kako je zahvalna Gavelli na ovoj šansi jer u tom je kazalištu glumački ansambl koji dobro poznaje i s kojim obožava raditi.

– Pomno smo birali podjelu i nismo išli na verizam. Tako Ana Kvrgić igra baku iako je mlađa od Milasa. Našli smo uloge po nekom unutarnjem ključu, senzibilitetu i emocijama koje sam osjetila i mislim da je to ispravan put - otkriva redateljica.