Vješti i izvrsni orkestratori i aranžeri dragocjeni su i u današnje vrijeme osobito traženi i cijenjeni glazbenici. Međutim, ako se uopće pojavljuju u programskim brošurama, njihova su imena otisnuta negdje pri dnu, sitnim slovima, poznata i pamtljiva samo kolegama iz profesionalnih glazbenih krugova. Jedan od veterana i doajena te grane primijenjene glazbene umjetnosti na prostoru čitave nekadašnje Jugoslavije je Fedor Vrtačnik, koji je veliki dio svog života i karijere vezao uz Novi Sad gdje je osnovao i već dugo vodi izvrstan big bend u neuobičajenoj bliskoj suradnji s Operom tamošnjeg Srpskog narodnog pozorišta.
Nakon odgoda zbog pandemije njegov posljednji veliki projekt pod jednostavnim naslovom "Rock opera" u ponedjeljak napokon je stigla i pred zagrebačku publiku u dvorani Lisinski. Gospodin Vrtačnik, kao i svi vrijedni i iznimno marljivi aranžeri, zaslužuje titulu maestro. Utoliko više što pred publiku izlazi ne samo kao autor i redatelj ovog velikog projekta nego i kao dirigent ansambla sastavljenog od simfonijskog orkestra i zbora Opere novosadskog SNP-a, Big benda i solista. Tim smo povodom s iskusnim glazbenim profesionalcem iza kojega je velika međunarodna karijera razgovarali o njegovu životnom i umjetničkom putu, o životu aranžera i orkestratora te o projektu koji će, nakon brojnih izvedbi u regiji i nedavne talijanske turneje sigurno oduševiti i publiku u Lisinskom.
Rođeni ste u Sremskoj Mitrovici, školovali se u Beogradu, studirali u Sarajevu, profesionalno ste stalnim angažmanom najdulje vezani uz Novi Sad, bilo vas je i ima vas širom svijeta, a sada ste tu, nadomak Zagreba, u Brežicama. Odakle ste zapravo? Recite nam nekoliko riječi o podrijetlu vaše obitelji i gdje je zapravo vaš dom?
Moje podrijetlo vezano je baš za kraj u blizini mjesta u kojem danas živim. Dakle, Vrtačnici su Slovenci iz Novog Mesta. Djed Ciril doselio se u Vojvodinu 1937., sve ostalo je povijest. Poslije svih životnih epizoda, svoj sam mir pronašao u Sloveniji u mjestu Brežice gdje nastavljam stvarati i uživati u ljepotama ove zemlje.
Tko vam je kupio prvi instrument, onu usnu harmoniku na kojoj ste prosvirali s pet-šest godina?
Majka Zdenka otkrila je moju sklonost prema glazbi i tako sam za jedan rođendan dobio usnu harmoniku. Nije se zadržala na tome. Poslije toga slijedila je violina, pa klavir...
Jeste li, dok ste u Sremskoj Mitrovici u glazbenoj školi učili violinu, imali snove o velikoj solističkoj karijeri klasičnog virtuoza kad odrastete, ili ste već tada, izvan škole, svirali i drugu vrstu glazbe?
U to doba Beatlesi su privukli moju pozornost. Nisam imao prevelike ambicije u klasici, ali su me rock i pop, a kasnije i jazz, totalno okupirali. Klasično obrazovanje sam dakako iskoristio za bliži pristup modernoj glazbi. Skidajući "na uho" poznate refrene istodobno sam vježbao solfeggio, a kasnije transkripciju koja mi je uveliko pomogla u sadašnjoj profesiji.
Kako ste se već kao srednjoškolac zainteresirali za aranžiranje? Jeste li već tada možda imali neki svoj mali ili možda i big bend?
Srednja glazbena škola bila je ključna za početak rada na ozbiljnijim aranžmanima. U prvo vrijeme za manje pop-rock sastave, a poslije za sve veće i zahtjevnije orkestre. Tu sam naučio osnove jazz aranžiranja. Nekako je do mene došla i prva literatura s Berkeleya "Osnove aranžiranja za jazz orkestre". Mislim da je to bio početak, a ujedno i najozbiljnija faza mog glazbenog sazrijevanja.
Tko je na vas najviše utjecao dok ste glazbeno odrastali, tko vas je najviše oduševljavao? Mislim pritom i na ljude oko vas i na velikane iz bilo koje glazbene epohe, stila ili žanra...
Veliki sam fan Beatlesa i grupe Queen, ali imao sam sreću da jedan dio svog života (Akademija) provedem u Sarajevu, gradu s velikim brojem izuzetnih glazbenika. Kao osamnaestogodišnjem klincu sviđali su mi se big bendovi i veliki orkestarski sastavi. Moćni zvuci uz vrhunske instrumentalne soliste i bogate aranžmane jednostavno plijene sva osjetila, pogotovo mladih ljudi na početku karijere. Sarajevo je imalo plesni orkestar pod vodstvom velikana Ranka Rihtmana i Esada Arnautalića. Ranko je čak organizirao tečajeve aranžiranja kako bi se što veći broj glazbenika uputio u tajne i procese dobrog aranžmana. Ne mogu vam opisati tu sreću kada me je jednog dana pozvao Esad Arnautalić i rekao: "Mali, tvoj aranžman ide za glazbeni festival Radenci"... Bilo je to 1986., kompozicija "Suton" u izvođenju Arsena Ereša na alt-saksofonu i moj prvi ozbiljni aranžman za big band.
Dobar aranžer, to će reći svi profesionalci, mora imati skladateljski nerv i talent. Imate li vlastitih kompozicija?
Da, naravno. Uglavnom je to instrumentalna glazba, iako sam radio i vokalne numere za big bend. A novo ostvarenje mi je simfonijski mjuzikl "Čarobni mač" čiju premijeru očekujem 30. travnja u Novom Sadu.
Napokon, nakon odgoda zbog korone, dolazite u Zagreb, u Lisinski, predstaviti se sa svojim velikim projektom "Rock opera". Koliko je u ovo vrijeme zahtijevno putovati s čitavim orkestrom i zborom Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada i Big bendom koji tamo već godinama vodite? Je li korona smanjila broj izvođača? Koliko je ljudi na pozornici?
"Rock operu" postavili smo 2018. godine. U realizaciju i promociju tog projekta uključen je cijeli aparat opere Srpskog narodnog pozorišta, blizu 120 ljudi. Poslije smo, zbog praktičnosti na putovanjima i lakše tehničke izvodljivosti smanjili ansambl na četrdeset glazbenika. Moram napomenuti da su svi fantastični profesionalci, a zbor koji sudjeluje na koncertu šlag je na torti, bez njega ne bismo mogli izvesti neke skladbe poput "Bohemian Rhapsody" ili "Stairway to Heaven". Rock-bend je možda jedan od najboljih u regiji, a čine ga iskusni studijski glazbenici. Putovanja su odlično organizirana, ipak je iza nas veliko iskustvo i gotovo 45 uspješnih koncerata po regiji.
Kako se slažu klasični glazbenici iz opernog orkestra i zbora s članovima vašeg Big benda? Čime jedni druge obogaćuju, što jedni od drugih uče?
Prvi koncert bio je šok za sve klasičare (smijeh). Ali čim su prepoznali elemente klasične i operne glazbe upletene u rock-teme, sve je došlo na svoje mjesto. Nadopunjujemo se, to je sigurno. Važni su zanimljivi aranžmani i virtuozna instrumentalna sola koja zaista plijene i osvajaju...
Na stranicama Lisinskog najavljene su simfonijske obrade antologijskih hitova ovih grupa i autora: Led Zeppelin, Deep Purple, Queen, Pink Floyd, The Rolling Stones, Toto, The Doors, AC/DC, Prince... Nedostaje li tko? Mislim da su tu još i Pink Floyd, Van Halen, Tina Turner i nezaobilazni The Beatles?
To su u osnovi imena s čijim kompozicijama trenutačno nastupamo, mada ih ima još, ali to neka ostane tajna do koncerta. Čitav opus koncerta inače je dosta velik: 44 aranžmana, ali za klasičnu izvedbu "Rock opere" uvijek su tu 22 najatraktivnija i najenergičnija aranžmana na koje publika najbolje reagira. Također imamo i novi projekt "Queen Symphony", koji smo plasirali u listopadu 2021. i koji čeka svoju reprizu na jesen ove godine.
Vi potpisujete i režiju projekta. Kako ste napravili dramaturgiju od 22 broja koje izvodite? Jeste li pokušali od njih napraviti neku priču?
Moramo znati koja pjesma kojem izvođaču najviše "leži". Senzibiliteti su im različiti, ali svi su solisti zaista sjajni na svoj način! Dinamika koncerta namjerno je napravljena tako da postupno diže atmosferu do potpune erupcije kada i publika sudjeluje u samom performansu.
U najavama sami ističete da je "Rock opera" spoj rocka i opere. Što je po vama najbolje u rocku, a što u operi i kako to spajate?
Rock je dakako proizašao iz klasične glazbe i to je veoma spojivo. Imate puno primjera gdje se klasične teme mogu prepoznati u rock-glazbi kao u pjesmama "Stairway to Heaven", "Penny Lane", "A Whiter Shade of Pale"...
Kako inače stojite s operom? Volite li je kao žanr, nadahnjuje li vas ona i na koje načine? Koji su vam najdraži klasični skladatelji?
Naravno! Fascinantan je vokalni kolorit i snažna orkestralna forma. Primijenjena glazba namijenjena je samo velikanima i najboljima u svom zanatu. Mislim da su Puccini i Verdi dali najveći pečat operi.
Kako ste birali vokalne soliste? Ima li među njima i koji operni umjetnik?
Imali smo audicije, ali svakako smo znali iskoristiti maksimalni potencijal svakog solista. Najveće iznenađenje je naš Talijan Mattia Zanatta i njegov fantastični lirski tenor koji nesumnjivo podsjeća na Freddieja Mercurija.
Koliko je "Rock opera" kao projekt zahtjevna u logističkom smislu? To nije samo glazba, to je i koreografija, kostimografija, light show, zar ne?
Svaki dobar projekt mora imati veliku i ozbiljnu pripremu. Iza "Rock opere" stoji cijeli tim dizajnera zvuka, dizajnera svjetla, "booking menadžera", nekoliko "roadieja", tehničkih radnika, vozača i ljudi zaduženih za izgled na sceni.
Jedna od točaka koje izvodite je orkestralni splet velikih rock-melodija. Ipak, na početak ste stavili najpoznatije moćne taktove Carla Orffa iz "Carmina burana". Je li to ista vrsta energije koja eksplodira kod Bacha, Beethovena, Verdija, Orffa i koju oslobađaju Queen, Led Zeppelin, Deep Purple ili The Rolling Stones?
Oduvijek sam smatrao da "Carmina Burana" treba imati svoju rock-verziju pa sam iskoristio prve taktove "Fortune" da bismo time predstavili svu energiju utkanu u koncert i dočarali ono što će se događati tijekom cijelog koncerta, a to je spoj klasike i rocka.
Gledajući neke snimke projekta, naišao sam na zanimljiv detalj. Zašto ste uvodni dio skladbe "A Whiter Shade of Pale" za gudače aranžirali u molu?
To je zapravo Bachova "Arija na g-žici", a uvijek sam se pitao kako bi zvučala u molu. Napravio sam taj uvod po uzoru na stare barokne majstore dajući do znanja da je cijela kompozicija ustvari jedno klasično djelo s elementima popularnog ritma. Zbor dodatno doprinosi baroknoj atmosferi i čini onaj šlag na torti.
Nakon brojnih odlično primljenih koncerata u regiji imali ste napokon i prvu pravu međunarodnu turneju, i to upravo u domovini opere Italiji. Kako je bilo? Kako je reagirala talijanska publika?
To je za nas bilo jedno fantastično novo iskustvo! Publika je bila ushićena i doslovno je pjevala s nama svaki refren i svaku strofu. I nakon tri bisa teško smo napustili scenu. U Trstu su nas nakon koncerta dočekali ispred teatra da nam čestitaju i požele da ponovo dođemo. Nevjerojatno muzikalna nacija!
Imate li već zakazana gostovanja i u nekim drugim zemljama?
Poslije Zagreba očekuju nas koncerti u Beogradu, Ljubljani, Milanu i, nadam se, ponovno u Hrvatskoj. U planu je i još jedna turneja, a pozivi stižu i s drugih kontinenata.
Jeste li osobno upoznali sve velike zvijezde za koje ste pisali aranžmane, poput Carrerasa, Dominga, Stinga; jeste li surađivali s njima?
Nažalost nisam. U tim projektima bio sam angažiran kao aranžer, najamni radnik. Ali smo preko agencija i menadžera nastavili suradnju na drugim projektima. Skladatelji su uglavnom cijeli svoj život u "karanteni" jer posao je takav, uglavnom vezan uz računalo i zahtijeva danonoćnu dostupnost.
Na koji ste aranžerski angažman osobito ponosni, a koji je bio najzahtjevniji i najteži?
To je sigurno suita iz mjuzikla "Les Miserables" (Jadnici). Potrebno je bilo napraviti partituru za simfonijski orkestar, zbor i soliste u trajanju od 45 minuta. Cijeli proces trajao je oko mjesec dana, ali se ona i danas vrlo uspješno izvodi. Drugi je moj mjuzikl "Čarobni mač". Dvije godine zaista izazovnog rada pretočenog u 120-minutni projekt.
S obzirom na to da radite sa simfonijskim orkestrima, ciljate li svojim projektima i tradicionalnu "klasičnu" publiku?
Što se mene tiče, postoje samo dvije vrste glazbe: dobra i loša. Ova prva lako se prepozna i nije važno čiji ste fan ako uživate u kvalitetnom ambijentu i vrhunskom orkestarskom zvuku.
Koju glazbu slušate za svoju dušu, kad ne radite, kad putujete? Na koje i kakve koncerte odlazite, ako stignete?
Slušam sve, od jazza do klasike, sve što mi privuče pozornost. Uglavnom posjećujem koncerte simfonijskih orkestara i big bendova.
Kad biste mogli izabrati svoj dream-team, od orkestra i zbora do vokalnih i instrumentalnih solista, tko bi sve u njemu bio?
New York Philharmonic, Mormon Tebernacle Choir, Ana Netrebko, Evgenia Laguna, Brian May, Paul McCartney...
Imate veliko, već desetljećima dugo aranžersko iskustvo. Kako vam se današnja rock i pop-glazba čini u usporedbi s onom uz koju ste odrastali i koju, zapravo, i dalje promovirate svojim simfonijskim aranžmanima? Je li to samo nostalgija nas starijih ili danas nema više ni približno tako velikih i originalnih umjetnika na tom polju? Uostalom, dobar dio vaše publike čine mladi, a sva ta glazba dolazi iz prošlosti u kojoj oni još nisu bili rođeni.
Zaista se nažalost osjeti nedostatak ideja. Vjerojatno su i vremena takva, pandemija je učinila svoje. Nadajmo se da će se uskoro ponovo pojaviti novi Zeppelini, Queen ili Beatles. Budimo optimistični!
Od svih brojeva u Rock Operi, koji je vama osobno bio najveći izazov, koji vam je najdraži, a u kojem najviše uživaju glazbenici koji sudjeluju?
To je sigurno "Bohemian Rhapsody". Izuzetno kompleksno i fascinantno djelo sastavljeno od četiri dijela, uključujući opernu i rock-sekciju. Pravo je zadovoljstvo i nju izvodimo na samom kraju koncerta. Zbor je tu uz soliste uistinu fantastičan!
Koliko budućnost glazbe ovisi o tehnologiji, a koliko i dalje o ljudskom talentu i geniju?
Glazba nije stala, razvija se s vremenom. To vrijedi i za tehnologiju koja je sve zahtjevnija za ozbiljne koncertne performanse. Genijalnost se vidi i na akustičnim koncertima tako da ona nema granice ni potrebu za tehnologijom. Zamislite da se danas pojavi neki novi Bach. Bi li mu bio potreban razglas?
Aranžeri su jako važni i jako zaposleni, ali ostaju u drugom planu, osim u uskom profesionalnom krugu njihova se imena ne pamte i publika za njih uglavnom i ne zna, osim kada, poput vas, nastupaju i kao dirigenti. Smatrate li to hendikepom svog posla?
Ne, nikako. Onaj tko treba ozbiljnog aranžera ili orkestratora zna na koja vrata treba pokucati. Meni osobno to i odgovara. Imati svoj mir potreban za daljnje stvaranje ipak je neprocjenjiva stvar. Umjetnost aranžiranja razvija se godinama i upravo ovakvi projekti daju poticaj novim glazbenim avanturama.
Ako se ne varam, baš negdje uoči pandemije predstavili ste i svoj novi projekt – "Disco operu". Što se s tim događa?
"Disco opera" izvedena je više puta 2019. i 2021. godine. Nema toliki uspjeh kao "Rock opera" ali je meni draga jer sadrži neka fantastična disco-funk ostvarenja osamdesetih.
I da se na kraju vratimo na početak: što vas je pokretalo, koja vam je bila glavna misao kada ste počeli zamišljati i realizirati ovaj projekt?
Energija koja proizilazi iz spajanja različitih muzičkih subjekata. Taj vatromet orkestarskih boja, harmonijskih rješenja i izazovnih progresija. Mogućnost upotrebe svih orkestratorskih vještina i dakako veličanstvenost ljudskoga glasa. Jedno nezaboravno glazbeno iskustvo svakako vrijedno pozornosti.