Danko Ljuština u ulozi koja bi lako mogla biti kruna njegove karijere

Počevši od mitskog mjesta koje "Tko to tamo peva" ili "Balkanski špijun" imaju u kolektivnoj svijesti ljudi koji žive na prostoru gdje je nekada bila Jugoslavija, gotovo je nevjerojatno da smo prvog "Profesionalca" Dušana Kovačevića na hrvatskoj kazališnoj sceni čekali punu 21 godinu – od premijere u Zvezdara teatru u Beogradu do zagrebačke Vidre.

Tamo su sinoć tu Tužnu komediju po Luki izveli Kazališna družina Glumci iz Zagvozda u koprodukciji sa Satiričkim kazalištem Kerempuh. Sjetna je to priča u kojoj dominiraju suze, a ne smijeh, priča o propasti svih sistema kroz sudbinu onih koji tim sistemima služe za represiju nad onima koji ih ugrožavaju. Ostarjeli policajac u konačnici je svjestan da je bio seosko pseto kojeg su odveli u šumu i skratili mu muke, a buntovniku i borcu za pravdu (ne više tako mladom) ostaje spoznaja da mu je u buntu kojim ništa nije uspio promijeniti nestalo nešto nadasve dragocjeno – odnos s ljudima koji su ga najviše voljeli.

"Profesionalca" je režirao Bogdan Diklić, i to mu je prva režija. Pa iako on voli da ga se umjesto režiserom zove nižim savjetnikom za viša glumačka pitanja neupitna je činjenica da je i te kako pomogao glumcima svojim iskustvom iz iste predstave koju je petnaestak godina igrao s Batom Stojkovićem. Njegovi su zagrebački junaci naštimani "ko' švicarski sat". Odlični – posebno Danko Ljuština koji igrajući policajca ni u jednom trenutku ne istupa iz zadanog okvira stoika pomirenog sa sudbinom. Taj stoik je ono zbog čega svakako treba gledati "Profesionalca", u kojem Ljuštinu odlično slijedi Vedran Mlikota, dok je epizoda Gorana Navojca izmamila iz publike prvi pljesak na otvorenoj sceni, u predstavi kojoj ovacija nije nedostajalo.