Danovnik iz Dalj planine

Danas moja prijateljica Andrea ima rođendan. Napisala je da se odlazi odmarati jer teška joj je zagrebačka južina, nema više strpljenja glumiti privid smisla života, piše kako Dinko sada dosta čita birajući tvrdu prozu ili čistu poeziju, kako je barem sat vremena u danu „posve izvan sebe“ pa onda počne pisati, do sada sam pročitala pjesmu „Hobotnica“ dočekavši je nespremno, i još piše da mi zavidi jer živim arsenovski, u kući za ptice.

U ovome trenu dobivam još tri poruke, jednu mi šalje G. „sad mi je već dosta ove pizdarije od izolacije!“, drugu M. „pola mozga mi guli krastavce, nosi kruh, pere gaće: druga polovica mahnita kao da živi u pleksiglas kocki u koju ga je netko smjestio pa ga proučava, taj dio je lud, depresivan, neprijatan, nedostižan. Tijelo mi ludi, iza svakog ćoška vreba me tuga, večeras iz čista mira u krevetu došlo mi pitanje – kako sam zaglavio u svemu ovome ...obilježio sam oči suzama…upravo sam zatvorio Tokarczuk na 209. stranici, ponekad ne znam što čitam... potpuno sam potonuo u prošlost, a sadašnjost i ljudi mrski su mi…dobro je da sam u izolaciji…“, treću je iz Španjolske poslao F. „Inače, dok luđaci kupuju kao sumanuti toaletni papir zbog karantene, ja kupujem vino. Mišljenja sam da je to važnije!“

Živim u  prostoru slobode i prepuštenosti pogledu na polja, vinograde, voćke, maslačke i Dunav. Samoizolaciju od, snowdenovski rečeno, arhitekture ugnjetavanja, od (ne)susretanja i (ne)komunikacija, praznih ulica, od crvenih tobogana i plavih ljuljački označenih plastičnom žutom trakom, ne doživljavam kao besmisao, već kao ugodnu (ne)mogućnost bijega od odluke, kao mentalno odrastanje koje nije vezano uz zadovoljstvo i očekivano samopouzdanje, već uz propusnost čvrste uporišne točke, ono sazrijevanje koje se ne pronalazi u bajkama o uspješnom danu.

Čekam strpljivo, bez distance od dva metra, u redu za virtualni kruh, odgovaram na poruke, redovito u 11,30 otvorim web stranicu Sib.hr ne bih li vidjela koliko ima oboljelih, gledam filmove i serije na HBO GO, ložim vatru, vodim duge noćne razgovore

s onima s kojima se nisam čula mjesecima, čak godinama, kao i s onima čija razmišljanja tek razotkrivam. Ako ne razgovaram, nešto (pro)čitam, razmišljam o knjizi koju želim napisati, nisam uopće znala što ću s tim putovanjima uz Dunav. Znam da ću ih ozvučiti i da će se knjiga zvati „Teritorij ljubavi“.

Svako jutro uz kavu primjećujem kako raste trava, gledam drvo vinogradarske breskve koje od roza postaje zeleno, slušam kako se vjetar s vrha krošnje spušta prema unutrašnjosti, brojim udarce zvona udaljenih crkvi nastojeći pogoditi koja od njih u tome trenutku obavještava o satima. Ritam dana mi je spor mada brzo prolazi. Zrakom kruži mir i neko spokojstvo. Počinjem razumijevati, možda još uvijek ne baš u potpunosti, one koji kažu kako pate za ljubavlju životinja iz djetinjstva, kako im nedostaju procvjetale šljive i trešnje, čije latice padnu u salatu, kako se žele probuditi uz meki zvuk majčine motike koja ulazi u zemlju u kojoj će se vrlo brzo utisnuti sadnica rajčice, paprike, salate i luka.

Pronašla sam prostor u kojemu mogu stvoriti nešto za žudnju polako otkrivajući vrijeme za prosudbu, biranje, ovdje potpuno bez maske mogu razlučiti tko vrijedi moje pažnje, a što treba proći. To me okrepljuje.

Ne primjećujem da trebam ići srediti crveni trajni lak, kosa mi je izrasla do neprepoznatljivosti koja mi u ovim trenutcima odgovara, oblačim ono u čemu se osjećam udobno, uspjela sam iznenaditi Ernesta napravivši špinat nalik onome s kojim ga je moja mama dočekivala svakoga petka nakon škole. Bio je dovoljno gust, ne previše slan i „mljekast“. Uz njega jaje na oko za „tunkanje“ i frankfurtske „pucajuće“ hrenovke.

Netko govori madžarski, netko španjolski, a ja sam počela razumijevati govor ptica. Čvorci, djetlić, kos, sjenica, mladi sokol, lastavice, fazan, moje su jutarnje društvo. Neke od njih, mislim čvorci, oponašaju glasanje drugih životinja i ljudi, sjenice volim jer su aktivne, glasne, prilagodljive i poprilično druželjubive pa bez bojazni skakuću u mojoj blizini tragajući za mrvicama. Po danu prelijeću od krošnje jednog oraha do drugoga, a čim se smrači sklone se u duplju nekog drveta u blizini.

U kući za ptice boravim od dana u kojem nisam otišla na stričev imendan već sam slušala zvona crkve sv. Josipa u Dalju gledajući plavkasti odsjaj lastavičjih leđa i njihov rašljasti rep kako posve neopterećene svojim praznikom prave gnijezdo ispod mojega krova. Još jedna kuća za ptice, pomislila sam. Činile su to polako, strpljivo, dimenzije gnijezda točno su po mjeri, nema u toj gradnji taštine. Znala sam da su lastavice čiste, svete ptice prepune ženske simbolike, neki je uspoređuju i s Božjom Majkom, kažu da njihovo gnijezdo osigurava sreću, pa mi je nekako bilo drago što su odlučile moju kuću proglasiti svojom. Nisam im na Veliki petak zaboravila staviti u gnijezdo komadić kolača, kako piše u jednoj dosta davno pročitanoj madžarskoj priči.

Struže i kucka u ovim danima od proljeća djetlić u mojoj blizini, glasno bubnja visoko u krošnji, vidim samo njegova crna leđa, uočljivu bijelu plohu na krilima i crveni podrepak, glava mu je crnobijela s crvenim zatiljkom. Najčešći naš razgovor je njegov prodoran “čik”.

Dok čekam da se ugrije voda za kavu i čujem lepet krila, a potom “kukurikanje”, znam da mi je u blizini fazan. Dani od sredine travnja njegova su ljubavna sezona pa kao što priliči jednom osebujnom, šarenom, manekenskom ptičjem dandyju i razmetljivcu, fazan nastoji imati što više ženki. Često ih slušam na livadama, u grmlju i oko šumaraka, oni uz lepršanje krila grlenim kričanjem dozivaju neugledne trčke cijeli dan, otprilike svakih deset, petnaest minuta.

Prije nekoliko dana probudio me je tihi šapat, nisam mogla razumjeti tko što govori, ali činio mi se kao da dolazi iz druge sobe. Ne mogu vjerovati da nisam sinoć ugasila televizor, bila mi je prva misao. Podigla sam glavu ne bih li bolje čula što pričaju pa već razbuđena krenula ugasiti Teslu. Možda je netko oko kuće, pomislila sam budna s nekim nelagodnim osjetom u želucu. Bilo je 5.10 kada sam izišla na trijem i ostala zbunjena viđenim: s moje desne strane u ravnini oka gledao me je pun svjetlucavi mjesec, s druge, lijeve, preplavila me narančasta boja sunca, a uz prozor sobe tri su čvorka neometano vodila ranojutarnja prijateljska čavrljanja. Ispred mene, u dubini, klizio je koprenast, sivom izmaglicom obavijen Dunav.

I ako se iz planinske kuće za ptice odlučim za poslijepodnevnu dvosatnu dunavsku šetnju, bilo u Dalju ili Aljmašu, tada ne osjećam ograničenje, već me zavede njegova mirnoća, lagana promjenjivost, tajanstvenost i tišina.

Ne čini mi se sablasnom kao ona koja me dočeka na ulicama kada se spustim u Grad platiti račune, potpisati dokumente, kada stojim u redu ispred Lidla, Spara, banke ili pošte. U toj tišini plaše me vrane uz koje čekam da mi pošpricaju ruke i puste u unutrašnjost bez tona. I njihovi kreštavi krikovi.

O autoru