"Svježa voda za cvijeće" prvi je roman francuske književnice i filmske scenaristice Valérie Perrin preveden na hrvatski jezik. Ovu knjigu koja je 2020. bila najprodavaniji roman u Italiji objavila je Sonatina, a na hrvatski prevela Maja Ručević. Valérie Perrin do sada je objavila tri romana, a niz je godina kao scenaristica surađivala sa suprugom, poznatim francuskim redateljem Claudeom Lelouchom. Ovaj smo intervju odradili mejlom, a prevela ga je Silvia Sinković.
Prije nego što je vaš roman "Svježa voda za cvijeće" preveden na hrvatski, u dijelovima Hrvatske koji gravitiraju Italiji bilo je iznimno čitano njegovo talijansko izdanje. Otkuda takav interes za vaše romane baš na talijanskom jezičnom području?
Zanimanje je uistinu univerzalno, no prvo pitanje koje moramo postaviti jest: zašto sudbina jedne sasvim obične čuvarice groblja u burgundskom gradiću fascinira cijeli svijet? Mislim da je to zato što se upravo putem te jednostavnosti vraćamo na ono što je bitno. Glavna junakinja, Violette, govori opširno i pozitivno o životu i smrti, a njezina su razmišljanja utkana u veliku istragu, u pravu detektivsku priču te se tako spajaju žanrovi koji pridobivaju gotovo cijeli svijet. Povrh toga, mislim da Talijani na vrlo poseban način štuju svoje mrtve i izrazito su religiozni. Odrasla sam u Burgundiji, a talijanski i portugalski grobovi na groblju Geugnon, u selu u kojem sam odrasla, apsolutno su prekrasni. Možda je to dio odgovora.
Koliko je uspjeh romana Elene Ferrante (za koju, doduše, pouzdano ne znamo je li žena, muškarac ili kolektiv) pojačao interes za autorice diljem svijeta?
Nisam sigurna da je fenomen Elene Ferrante povećao zanimanje za romane žena autorica, ili barem toga nisam bila svjesna. Mislim da publiku prije svega pridobije priča. "Trois", moj treći roman, bavi se temom prijateljstva, baš kao i "Genijalna prijateljica" Elene Ferrante. "Genijalna prijateljica" iznimno je lijepa priča, koja dočarava određeno razdoblje, davno minulo, ali koje budi uspomene. Lako je pronaći se u njoj. U romanima Elene Ferrante postoji nešto što doista govori o životima stvarnih ljudi, umjesto da se bave problemima kakve imaju samo elite ili da se upuštaju u introspekciju koja sama po sebi ne vodi nikamo. Riječ je o životima ljudi koji su nam nalik, pokraj kojih prolazimo svakoga dana te se čitatelji s njima mogu puno lakše poistovjetiti.
Zašto ste radnju romana "Svježa voda za cvijeće" odlučili smjestiti baš na groblje, mjesto jakih osjećaja? I imaju li groblja danas isti značaj kakav su imala u ranijim razdobljima?
Groblja su mjesta koja uistinu bude snažne osjećaje iako se ljudi ovih dana više okreću kremaciji nego klasičnom ukopu. Odabrala sam groblje jer se tu trebala odvijati radnja. Iz priče doznajemo da je ta čuvarica groblja tu već 19 godina, ne znamo zašto joj je muž nestao, točnije – samo je jedne noći skupio krpice i otišao. No, kako priča teče, doznat ćemo što se krije iza njegova odlaska. Groblje je savršen povod za razgovor o najljepšim stvarima: o ljubavi i o istinama koje smo živjeli. Usto nam daje priliku za razgovor o onim najstrašnijima: kako oplakivati nekoga koga ste voljeli i koliko je važna veza između smrti i života.
Roman je i iznimno filmičan. Je li to zbog vaših scenarističkih iskustava?
Da, u to nema nimalo sumnje. Moja tri romana su filmična. Postavim scenu, dvije kamere: kadar/protukadar; moji romani također obiluju dijalozima i to je svakako zbog toga što dolazim iz škole pisanja scenarija. Povrh toga, bila sam fotografkinja na setu. Moja poglavlja su scene koje vizualiziram tijekom pisanja.
I francuski romani i filmovi intenzivno se bave obiteljskim odnosima i često ih dekonstruiraju i preispituju, neki i ironiziraju. Je li tradicionalna francuska obitelj danas u krizi? I postoji li uopće?
Tema obitelji dodiruje ono univerzalno, a u svakoj obitelji postoje tajne, što je pak zanimljivo svima na svijetu. Veze koje spajaju obitelji uvijek su vrlo složene. Naravno da u njima ima mnogo ljubavi, ali može se tu naći i mnogo ljubomore, ogorčenosti i mržnje. Koliko samo svadbi propadne zato što pijani ujak napravi neki kiks pa se na kraju svi potuku. Obiteljske večere doista se mogu pretvoriti u žestoku makljažu. Primjerice, kad se netko dotakne politike. Napetost u obitelji ukazuje nam i na ono što se događa u svijetu. S jedne strane imamo ljepotu pokreta koji se pokušavaju okrenuti prema ljubavi i svjetlosti, no istodobno ćemo s druge strane imati protutežu tim naporima što dovodi do izrazitih problema. Pogledajte samo odnose među braćom i sestrama! Ljubomora, nelagoda, sve je to vrlo složeno, a ja volim o tome pripovijedati.
Objavljivati knjige ste počeli relativno kasno. Jeste li čekali sazrijevanje?
Zrelost mi je puno pomogla. Moj prvi roman objavljen je 2015. godine kad sam imala 48 godina. Doista kasno u životu. U svojoj sam glavi odavno stvarala književna djela, zamišljala priče, ali trebalo im je vrijeme da sazru, a onda je meni trebalo još malo vremena da pronađem trenutak u kojem ću si moći priuštiti pisanje od nekoliko mjeseci, a da se pritom ne moram brinuti o tome kako ću zaraditi za život. To se dogodilo 2013. godine – tada sam završila s pisanjem svog prvog romana "Les oubliés du dimanche". Krajem te godine poslala sam ga svom francuskom izdavaču, a već u siječnju 2014. potpisala sam ugovor.
Pišete li još uvijek scenarije?
Ne, nikako, ali ako mi moj suprug Claude Lelouch da scenarij koji piše, pročitat ću ga i razgovarati s njim o određenim scenama, ako to poželi. Ipak, to činim samo za Claudea. Možda ću se uključiti u adaptaciju "Svježe vode za cvijeće", prema kojoj se snima serija koja uskoro stiže na male ekrane.
Jeste li kao književnica profitirali u vrijeme koronskog lockdowna, kada su ljudi silom prilika imali više vremena nego u ona stara normalna vremena?
Za prvo razdoblje karantene, osim što je bilo strašno biti daleko od naših starijih, od mojih roditelja, vežu me vrlo emotivne uspomene jer smo se zatekli u vrlo maloj skupini ljudi u Normandiji, gdje je vrijeme bilo prekrasno. Tada, tijekom tog prvog mjeseca lockdowna, dovršila sam pisanje svog trećeg romana ("Trois") pa su ga ljudi s kojima sam bila u društvu počeli čitati te sam dobila sjajne povratne dojmove, što me jako razveselilo. A kako dotad dugo nisam bila na odmoru, iskoristila sam priliku i drugi mjesec lockdowna gledala serije i čitala. Za to jednostavno prije nisam imala vremena. To zatvaranje za mene je bilo neka vrsta blagoslova, osobito taj drugi mjesec – upravo sam završila s pisanjem romana, bila sam s djecom, mužem, šogoricom i povrh toga mogla sam raditi sve ono što volim.
Koliko Francuze u ova čudna i opasna vremena kada na istoku Europe bukti rat ogromnih razmjera zanimaju francuski predsjednički izbori? I što je s vašom političkom karijerom?
Veoma sam sretna što živim u Francuskoj i oduvijek sam se osjećala privilegirano zbog toga. Imala sam vrlo lijepo djetinjstvo i vrlo sretan život. Danas imam tu sreću da budem uspješna, ali donedavno sam vodila vrlo skroman život. Ipak, to me nije spriječilo da budem sretna u zemlji u kojoj živim, što smatram uistinu prelijepim. Izuzetno se bojim krajnje desnice, ovaj vikend putujem u Normandiju jer tamo glasam. Nikad u životu nisam mogla shvatiti ljude koji više ne idu na glasanje te smatram da se i previše lako naljutiti na takve ljude, pogotovo kad shvatite koliko je zemalja na svijetu u kojima ljudi nemaju pravo glasa, dok ću ja moći glasati u nedjelju. Dat ću svoj glas za borbu protiv uspona krajnje desnice, koja me strahovito plaši. Shvaćam to što su ljudi razočarani načinom na koji se upravlja državom, osjećamo kako siromaštvo sve više raste, no ne smijemo zaboraviti koliko je u našoj državi još ljudi koji i dalje mogu lijepo i dobro živjeti.