Deep Purple ostali tvrdoglavi u svojem izričaju

Pomalo iznenađujuće za ovo vrijeme kad dvorane baš i nisu pune, pogotovo programi sa skupljim ulaznicama, oko sedam tisuća ljudi došlo je u utorak navečer vidjeti oproštajnu turneju “Long Goodbye” britanske grupe Deep Purple u Arenu Zagreb.

Ispunjen parket i prvi rang tribina pokazao je da rodonačelnici hard rocka imaju vjernu bazu poklonika, a među starijima – koji čini se dolaze samo na koncerte bendova “iz osnovne škole” – našlo se i mlađe publike koja cijeni “pravu” starinsku svirku i „stare“ vrijednosti.

Sedam starih pjesama

Nisu čuli puno od starog Deep Purplea, u dva sata nastupa sedam pjesama iz onog doba. Ali su dobili porciju čvrste svirke izvorne trojke – pjevač Ian Gillan i ritam-sekcija Roger Glover i Ian Paice – potpomognutih klavijaturistom koji je obilno rabio zaštitni zvuk Hammond orgulja i njihovim stalnim gitaristom Steveom Morseom. S jedne strane je dobro da su Deep Purple svjesni proto-
ka vremena pa su dostojanstveno odbili svirati pjesme iz mladosti koje im danas ne leže i ubacili novije materijale, opet u maniru klasične hard-rock svirke. No, s druge strane loše je što su novije pjesme bezlične pa se publika, umjesto da vidi pravu “oproštaljku”, morala probijati kroz pjesme koje nisu niti do koljena klasičnom repertoaru.

Doduše, odsvirali su ih čvrsto, autoritativno i tvrdoglavo, na luksuznoj pozornici s velikim videoekranom, mada su mi se povremeni pasaži solo dionica klavijaturista (u jednom trenutku odsvirao je i dio “Lijepe naše”), Glovera na basu i Stevea Morsea činili dosadnim i anakronim, ali ne i publici koja voli ovakav staromodni igrokaz.

Poput Neila Diamonda

Ianu Gillanu bilo je najteže, ali mu glas izdržava sve napore, iako se na početku moglo pomisliti da gledate Neila Diamonda kad je duhovito izašao na scenu u šarenim naočalama, bijelom sakou i ležerno se lelujao po pozornici.

Poručujući publici da se danas radi o drugačijem bendu, ali ostaje tajna zašto neki s godinama pokazuju logična ograničenja, a neki još stariji poput Micka Jaggera i dalje rade i izgledaju kao da je vrijeme stalo. Osim “Fireball”, “Strange Kind of Woman” i “Lazy” odsviranih u prvom dijelu koncerta, završetak sa “Space Truckin’” i “Smoke on the Water” pa “Highway Star”, “Hush” i “Black Night” na bisu publici su priuštili ono po što je i došla.