Plodni sarajevski pisac Željko Ivanković, rođen u Varešu 1954. godine, prošle je godine dovršio roman „Rat i sjećanje“, objavio ga u biblioteci svojih Izabranih djela kod riječkog Ex librisa te tim opsežnim romanom lani dobio nagradu „Ksaver Šandor Gjalski“.
Riječ je o nagradi kojom Društvo hrvatskih književnika i grad Zabok počaste najbolje prozno književno djelo objavljeno u recentnoj godini u Hrvatskoj. Zahvaljujući „Gjalskom“, roman „Rat i sjećanje“ otkupilo je i Ministarstvo kulture, a riječki Ex libris je početkom ove godine tiskao i drugo izdanje knjige koja je dobila povoljnu kritičku recepciju, ali još nije prepoznata na način koji zaslužuje. Jer, riječ je doista o iznimnom romanu koji vješto balansira na rubu između ratnog i ljubavnog romana baveći se na potpuno novi način temom koja je već naširoko opjevana u regionalnoj književnosti, dakle ratom u Bosni i Hercegovini, a napose opsadom Sarajeva, ali i poviješću grada Vareša u kojem je Ivanković i rođen i kojim je očito opsjednut.
Pritom, pisac izbjegava (anti)ratnu patetiku kao opće mjesto humanističkih i nadnacionalnih literarnih opservacija o eksjugoslavenskom ratu, kao što se i distancira od uobičajenih predodžbi o romanu koji se bavi zakučastim intimnostima između jednog oženjenog muškarca i više što oženjenih, a što neoženjenih žena.
Ivanković je i u prethodnim svojim proznim djelima dokazao da zna pisati o muško-ženskim odnosima, dajući tom pisanju i neskrivenu erotsku dimenziju, u čemu su pisci s ovih prostora uglavnom nemušti i nespretni. Ivanković nije od tih. No, u „Ratu i sjećanju“ otišao je korak dalje pa je glavnog lika Borisa, Varešaka i katolika, ali i pisca, štoviše pjesnika koji na početku rata ima ženu, kćer i trajnu ljubavnicu, pretvorio u ljubimca uglavnom mlađih, atraktivnih žena, muškarca koji bez grižnje savjesti šeta iz kreveta u krevet, od ljubavnice do ljubavnice, granatama i opasnostima usprkos.
Boris za vrijeme opsade Sarajeva, koja je toliko dobro organizirana da ne uspije otići ni majci na sprovod, ali i da tek uz krajnje napore saznaje tko mu je i zašto usred Sarajeva priveo rođenu sestru, s više ili manje uspjeha obavlja važnu dužnost kao šef bosanskohercegovačke državne novinske agencije, da bi potom i lakonski saznao da mu je supruga trudna, te u jeku ratnog kaosa dobiva i drugu kćer. Paralelno uz Borisove ljubavne avanture, pisac nas minuciozno upoznaje s njegovim roditeljima i obiteljskom razgranatom vareškom anamnezom, a onda i s ratnom stvarnošću, bez uljepšavanja, bez nacionalne mitologije, polemički otvoreno, bez svrstavanja na bilo čiju stranu.
U Ivankovićevu romanu šeću brojni stvarni likovi, žigošu se pravi gospodari bosanskohercegovačkog rata i autentični ratni profiteri, nije to nekakav izglancani roman s ključem i s naknadnom pameti koji želi pomiriti nepomirljivo. Roman „Rat i sjećanje“ je i kronika slikovitog Vareša koji ima itekako zanimljivu povijest i neke zaboravljene stare, na mahove čak i kronike predfranjevačke Bosne. Ali to je i roman o prirodi ljudskih konflikata koji su se poput krpelja urezali u bosansko višenacionalno i višekonfesionalno tkivo trujući čak i nezaražene dijelove tog kompleksnog organizma. Jasno je da je Ivanković u ovaj roman utkao mnoga svoja sjećanja i iskušenja.
Da nije podilazio nikome, osim sebi, ali i da se pitao koliko otvoren i bespoštedno iskren prema svojim najbližima i prema svojem zavičaju i identitetu smije biti pisac koji je naumio iza sebe ostaviti i knjigu kroniku koja će ga nadživjeti na duge staze. Stoga je roman lucidno usmjeravao prema univerzalnosti ljudske prirode, baveći se i zloćom i dobrotom, a nije se bavio sitnim osvetama i ograničenim vidicima spremnim za trule kompromise. Plod svega toga je pitak i britak roman koji može biti zanimljiv i ljudima koji o Bosni i nedavnom ratu u Bosni, ali i bosanskoj povijesti pojma nemaju. Roman u kojem rat nije pojeo emocije, kao što ni emocije nisu razvodnile istinu. Ili njezinu jednu, ali itekako moguću verziju.