Sredovječni neženja F. M. bio je cijenjen kao vrstan protetičar. Surađivao je s nekoliko zubarskih ordinacija koje su u velikoj mjeri stekle dobar glas zahvaljujući njegovu radu.
Lijepo i funkcionalno oblikovanje zuba pripisivalo se njegovoj sklonosti za kiparstvo. Jednom je u osnovnoj školi na satu likovnog tako vješto i minuciozno izradio u plastelinu čeljusti dvoglavog demona da je svojim umijećem zadivio nastavnika i učenike. Pokazivao je sklonost i prema pisanju.
Na iznenađenje svojih roditelja, koji su svom sinu jedincu zbog njegove darovitosti, intelektualnog potencijala i radišnosti, predviđali uspješnu karijeru u nekoj od umjetničkih ili društveno-znanstvenih profesija, F. M. je završio samo srednju zubarsku školu. Odbijao je svaku pomisao o nastavku studija stomatologije. O razlozima i evidentnoj ljubavi za profesiju zubnog tehničara nikada nikome nije govorio.
F. M. se uspješno osamostalio i brzo stekao ugled poslovnog čovjeka. Bio je visok, mršav, bljedolika lica, živih očiju iskričava pogleda. Elegantno se odijevao i uglađeno ophodio. Prostor u kojem je radio bio je asketski uređen. Tamnosivi mramorni pod, svijetlosivi zidovi, bijeli namještaj.
Iznad radnog stola pružala se duž zida vitrina s policama. U njoj su bile uredno poredane gornje i donje zubne proteze. Te umjetne tvorevine bile su toliko slične prirodnim zubima da su se doimale kao kakve medicinske relikvije, ostaci nekadašnjih pacijenata, koji, sada, posmrtno žive u umjetnoj tvari svedeni na ogoljele forme kojima izražavaju svoja stanja – stisnutim zubima – trpeću bol ili razjapljenim čeljustima – krik očajanja.
Na suprotnom zidu visjela je crno-bijela reprodukcija velikog formata Leonardove Mona Lise. Ta je slika unosila intrigantnu živost u sterilni ambijent bezdušnog prostora. F. M. je na poseban način bio zadivljen ovim Da Vincijevim remek-djelom. U trenucima odmora znao ga je pažljivo promatrati.
Ono što ga je privlačilo na toj slici nije bio Giocondin zagonetni osmijeh, nego ono nevidljivo što se nalazi iza njenih meko naslikanih usana. Mona Lisini zubi. Zanimalo ga je kakva su bili oblika, kvalitete, boje i sjaja ti zubi najslavnije žene u povijesti slikarstva.
F. M. je stanovao nedaleko od svog poslovnog prostora, u trosobnom luksuzno namještenom stanu. Naslijedio ga je od strica, bogatog trgovca nekretninama, koji nije imao djece pa su on i njegova supruga prema F. M. izražavali neostvarene roditeljske osjećaje. Zbog osjetljivosti pluća F. M. je svakog ljeta na mjesec dana sa svojim roditeljima odlazio u stričevu planinsku vikendicu.
U tamošnjem đačkom odmaralištu zapazio je lijepu plavokosu djevojku koja ga je toliko privlačila da je svakodnevno odlazio na igralište za rekreaciju u blizini odmarališta i krišom je promatrao. Zanosno je gledao djevojku kako igra odbojku. Pogledom je pratio njene pokrete.
Osjećao ju je snažno kad poskakuje dugim lijepim nogama u kratkim hlačicama, kad joj čvrste grudi napinju laku majicu pri pokretima ruku kojima odbacuje loptu, kad se smije požudnim usnama. F. M. je postajao svjestan sebe na do tada nepoznat način. Sve mu se činilo drugačije u nadolazećoj plimi pubertetskog nemira. Kao da je u tim trenucima otkrivajući privlačnost i ljepotu mlade žene bio sjedinjen s prirodom koja ga okružuje.
Intenzivno je osjećao svježinu i miris šumskog zraka, potentnost golih vrhova planine ustremljenih k nebu, toplinu svjetlosti ljetnog sunca i posebno uzbuđeno lupanje svog srca. Oklijevao je prići djevojci i upoznati je. Želja i strah vladali su njegovim bićem. Ono što u stvarnosti nije mogao ostvariti nadoknađivao je maštarijama. Vidio se kako zaljubljeno hoda s djevojkom po šumi – kako se smiju i ljube.
Jednog jutra, ohrabren naglim samopouzdanjem, uputio se u odmaralište. Pred ulazom u zgradu ugledao je među mnoštvom učenika policijski automobil i kola hitne pomoći. Neke su učenice plakale. Dva su policajca vodila jednog mladog čovjeka s lisicama na rukama. F. M. je uznemirenim pogledom tražio onu zbog koje je došao. Vidio je bolničare koji su izlazili iz zgrade i na nosilima nosili tijelo prekriveno plahtom.
Slijedio ih je. Pri ulasku u ambulantna kola jedan je bolničar nespretno podigao svoju stranu nosila i gornji se dio plahte nakratko pomakao. F. M. je zanijemio pred šokantnim prizorom koji će mu trajno obilježiti život. Lice lijepe plave djevojke izgledalo je kao da spava. Na vratu joj se vidio modro-ljubičasti trag nalik tetoviranoj ogrlici.
Iz crne kronike lokalnih novina moglo se pročitati kako je sedamnaestogodišnja djevojka D. K. zadavljena kožnim remenom za šetnju pasa. Ubojica je bio tridesetogodišnji K. Š., kuhar u odmaralištu. Žrtva i ubojica bili su u intimnoj vezi. Motiv ubojstva izvršenog u alkoholiziranom stanju bila je ljubomora.
Nerealizirana mladenačka ljubav kakvu je želio F. M. stvarala je u njegovoj svijesti opsesivne slike ubijene djevojke koje je s vremenom sve teže potiskivao. Patološka opsjednutost djevojčinim vratom s tragom jezivog ubojstva potakla je u njemu neobičan odnos prema ogrlicama.
Posebno nakon sna u kojem je oko vrata lijepe djevojke stavljao dijamantnu ogrlicu s privjeskom nalik smrznutoj suzi. Zadovoljno je gledao kako ispod skupocjenog nakita nestaju modro-ljubičasti tragovi nasilne smrti, kako koža na vratu postaje ponovo svijetla i glatka, kako ga djevojka ljubi i nešto mu tiho govori.
Doživljeni adolescentski šok utjecao je da se F. M. u zrelim godinama počeo posebno zanimati za žene koje su nosile ogrlice. Od onih žena s kojima je imao intimne veze, dobivao je, na njegovu molbu, ogrlice koje je posebno čuvao i tako stvorio lijepu zbirku zlatnih, srebrnih, bisernih, koraljnih... nedostajala je samo jedna, dijamantna ogrlica nalik onoj iz njegova sna.
Fiksacija F. M. na ogrlice nije bila fetišističke prirode. U tom ženskom nakitu vidio je učinkovitu zaštitu od one slike vrata ubijene djevojke koja ga je nepodnošljivo opsjedala.
Jednog je dana dobio iz zubne ordinacije otisak za izradu gornje proteze uz fotografiju pacijentice. (Fotografijama se često služio da bi što vjernije prema prirodnim izradio umjetne zube). Ono što ga je na dobivenoj fotografiji više zainteresiralo od izgleda zuba nasmijane šarmantne sredovječne gospođe bila je njena dijamantna ogrlica.
Prožeo ga je osjećaj neizrecivog zadovoljstva. Ogrlica koju je sanjao bila je nalik ogrlici na fotografiji. Želio je osobno upoznati gospođu. Uvjerljivim razlozima zbog tehničkih pojedinosti koje je unaprijed smislio zahtijevao je nekoliko proba proteze kod stomatologa. Tako bi došao s njom u neposredni kontakt.
Stoga je F. M. izrazio želju da ga gospođa posjeti u njegovu radnom prostoru ako bude zadovoljna novim umjetnim zubima. Htio je, kako joj je objasnio, još jednom detaljno usporediti svoj rad sa zubima na fotografiji snimljenoj prije nastanka paradentoze. Time je u očima stomatologa i pacijentice potvrđivao svoju poslovičnu profesionalnu savjest.
Jednog poslijepodneva gospođa ga je posjetila. Zahvaljivala mu je na njegovu trudu i sjajnoj izradbi. Na koncu, zadovoljan, ponudio ju je Courvoisierom. Gospođa je ubrzo opazila kako F. M. sve češće pogledava u njenu ogrlicu.
Gledajući je, mijenjao je izraz lica. Činilo joj se da je na momente odsutan. Kad je u jednom trenutku iznenadno pružio ruku prema njenom vratu htijući dotaći dijamantnu ogrlicu, gospođa je vrisnula izmaknuvši se. F. M. ju je naglom kretnjom uhvatio za vrat i strgnuo ogrlicu.
Prestrašena, izjurila je u hodnik zgrade pozivajući upomoć. Kada je stigla policija, zatekla je F. M. kako puzi po podu čvrsto držeći ogrlicu u ruci. Izgovarao je neke nerazumljive riječi. Na intervenciju pozvane hitne pomoći nije pružao otpor. Odvezen je u psihijatrijsku bolnicu.
Kad se sutradan probudio, dodirivao se prstima po vratu kao da opipava željenu ogrlicu. Gledao je odsutno u visoki strop sobe, u bijelu daljinu nepoznatog.
zijeeev...