Poprilično otrcano i frazeološki zvuči kada se za nekog pjesnika kaže da slika riječima, ili za slikara da njegov kist proizvodi čistu poeziju. No, kada bismo tražili djelo koje stoji na drugom kraju spektra ovih epiteta, pronašli bismo ga u prvoj objavljenoj zbirci poezije velikog slikara i grafičara Dimitrija Popovića. Da Popović piše, i to odlično, kratke priče i eseje u kojima propituje najrazličitije teme vezane uz umjetnost i filozofiju, odavno već nije vijest. No da piše i poeziju, do objave ove zbirke koncem 2022., znali su samo malobrojni. On sam kaže da su pjesme na neki način druga strana njegove likovne umjetnosti, istinski poriv da se umjetnost zaokruži, do kraja izrazi kroz sve njezine slojeve.
Popovićeva prva pjesnička zbirka “Orfejeva sjenka” (Litteris, urednik Dražen Katunarić, 14,60 eura) donosi pregled tema koje su nam bliske i kroz likovni rad tog umjetnika, a sam naslov zbirke duboko je simboličan. Orfej je pjesnik i glazbenik, biće antike, junak koji zbog ljubavi ulazi na drugi svijet, ne bi li iz pandža smrti izbavio svoju voljenu. Umjetnost, ljubav i smrt upravo su teme kojima se Dimitrije Popović bavi cijeli svoj život, slikajući i pišući, a sada je tom trokutu dodao i onaj najfluidniji treći dio - stihove. No, ponekad se upravo stihom preciznije i učinkovitije dopire do čitača, jer stih mu, baš kao kad čovjek stoji pred nekim djelom u galeriji, prenosi čiste emocije. Te emocije ono su čime se čitatelj u prvom redu bavi čitajući pjesme Dimitrija Popovića jer one se doimaju kao prečac u njegov (zamalo) renesansni svijet.
Naravno, uz emocije ove pjesme donose i slike, jer nikako drukčije i ne može biti, a tim slikama caruju boje i detalji. No, samo su neke od tih slika, i pjesama, zadivljujuće mirne. Kroz ostale prelamaju se strahovi emanentni ljudskom postojanju, dileme o smrti, o trajanju, o načinu na koji se može doprijeti do drugog čovjeka. Sve u svemu, “Orfejeva sjenka” je zbirka koja čitatelje nagoni na pomisao: Hoćemo još!