Talijanski filmski skladatelj Ennio Morricone preminuo je u 92. godini života. Nisu ga “ubili” ni svi pucnjevi u vesternima Sergia Leonea za koje je skladao nezaboravnu glazbu od sredine šezdesetih, nego je u bolnici umro od posljedica pada. U žanru filmske glazbe nije nikada “pao”, dapače bio je i ostao jedan od najznačajnijih skladatelja u povijesti braka filmske i glazbene industrije.
Glazbeni gigant iz Italije
Gigant iz Italije osvojio je cijeli svijet netipičnim žanrom špageti-vesterna, uveo je čak i mediteransku melodioznost i osjećajnost u “hladne” hollywoodske blockbustere prije nego što su world-music i etno postali moderni, napisavši usput neke od najdojmljivijih i nezaboravnih filmskih soundtracka. Sa sobom je odnio i golemu popudbinu jednog od najznačajnijih skladatelja 20. stoljeća. Samo njegova filmska glazba, a uglazbio je više od 500 filmova i serija, i suradnje koje je ostvario s najprestižnijim svjetskim redateljima respektabilne su činjenice, od kojih je važnija samo ona da je i u ovom globaliziranom svijetu redovito uspijevao ostaviti svoj prepoznatljiv potpis.
Morriconeova biografija toliko je opsežna i važna da bi uzela barem tri stranice. S tri špageti-vesterna Sergia Leonea (“Za šaku dolara” iz 1964., “Za dolar više” iz 1965., i “Dobar, loš, zao” iz 1966.) i Morricone i Clint Eastwood postali su međunarodne zvijezde. Odredili su čitav žanr na koji su se poslije nadovezali mnogi, uključujući i vunderkinda i velikog poklonika Morriconeova lika i djela Quentina Tarantina, za čiji je film “Mrska osmorka” napisao 50-minutnu glazbu.
Od špageti-vesterna 60-ih, preko filma “Ružni, prljavi, zli” Ettorea Scole, Morricone je skladao glazbu za “Bitku za Alžir”, “Bilo jednom u Americi”, kao povratak suradnji s Leoneom (1982.), “Misiju”, najskuplji filma Rolanda Jofféa (1986.), “Cinema Paradiso” redatelja Giuseppea Tornatorea, jedan od najboljih filmova o filmovima iz 1988., kao i za “Malenu” s Monicom Bellucci, za koji je nominiran za Oscara za najbolju filmsku glazbu 2000.
Morricone je, među ostalim, dobitnik šest Zlatnih globusa, pet nagrada BAFTA, Grammyja, Oscara za životno djelo, a nominiran za Oscara bio je pet puta s glazbom za filmove kao što su tada neuspješni, ali sjajni “Vrata raja” (1978.), “Misija” (1986.), “Nedodirljivi” (1987.), “Bugsy” (1991). i “Malena” (2000.). Surađivao je s najvažnijim redateljima, među njima s Francom Zeffirellijem, Federicom Fellinijem, Romanom Polanskim, Rolandom Jofféom, Terrenceom Malickom, Johnom Carpenterom, Brianom De Palmom, Oliverom Stoneom, Pedrom Almodóvarom, Mikeom Nicholsom, Barryjem Levinsonom i mnogim drugima. Prije pet godina nastupio je u Areni Zagreb sa Zagrebačkom filharmonijom i svojom stalnom suradnicom, sopranisticom Suannom Rigacci. Fascinantna je bila energija skladatelja – kako je netko napisao, “originalnog čovjeka u crnom” – koji je u 87. godini dolazio na pozornicu s dirigentskom palicom poput Clinta Eastwooda s revolverima prije pedeset i šest godina u “Za šaku dolara”.
Velikodušno dijelio glazbu
Prije pet godina nastupio je i u Areni Zagreb sa Zagrebačkom filharmonijom. Prije koncerta dao mi je intervju. Na pitanje koliko mu se sviđa što su slavni filmaši i rock-glazbenici njegovi dugogodišnji poklonici, pa su tako i na CD-u “We All Love Ennio Morricone” obradili njegove teme, a Bruce Springsteen često je svoje nastupe otvarao njegovom temom “Bilo jednom na Divljem zapadu”, odgovorio je: “Svako toliko dobijem vijest da je neki glazbenik upotrijebio ili koristio moju glazbu, što mi je veliko zadovoljstvo. Znam da je Springsteen koristio ‘Bilo jednom na Divljem zapadu’, kao što je i na ovom albumu koji ste spomenuli dao osobnu interpretaciju te teme. Ponekad netko koristi moju originalnu snimku, a nekad je kreativno preradi kao što se to dogodilo na CD-u ‘We All Love Ennio Morricone’. Dali su svoje vizije moje glazbe, na čemu sam im zahvalan. I ja sam poklonik mnogih glazbenika, mnogi su utjecali na mene, sve je to jedan krug. Nitko od nas nije stigao tu gdje jest sam od sebe, uzajamna iskustva i suradnje vrlo su dragocjena stvar u umjetnosti.”