Kazalište Trešnja u petak 14. listopada mladoj publici premijerno predstavlja poseban projekt. Riječ je o predstavi "Praljudi", koja je ujedno i dio mnogo većeg projekta u suradnji s Muzejom krapinskih neandertalaca. Priča je to koja djecu vodi u davnu prošlost, među naše daleke pretke, te im pokazuje kako je izgledao jedan dan života u kamenom dobu, paleolitiku. Cijeli projekt je posebno osmišljen za grupne posjete razreda, jer djeca će prvo u Zagrebu gledati predstavu, a zatim krenuti na izlet u Krapinu i ondje uz stručno vodstvo razgledati tamošnji muzej. Ravnateljica Trešnje Višnja Babić kaže da drži palčeve da projekt krene kako su zamislili, jer reakcije u školama su odlične, ali svi strahuju od najavljene teške zime i pitaju se hoće li materijalna situacija dopustiti roditeljima da finaciraju izlete djece. No, glavni i odgovorni za tu predstavu je glumac Radovan Ruždjak, član ansambla tog kazališta, široj javnosti možda najpoznatiji kao jedan od "kauboja" Saše Anočića iz legendarne predstave Exita. "Praljudi" su njegova ideja, a predstavu i režira, uz veliku pomoć, kako sam kaže, svih koji su uključeni, prije svega glumačkog ansambla koji čine Silvio Mumelaš, Ivana Bakarić, Alaksandra Naumov, Dubravka Lelas, Matija Čigir i Sanja Hrenar.
I njemu je jasno koliko je to važan iskorak njegova matičnog kazališta jer je predstava zapravo neverbalno kazalište, priča koju djeca prate bez ijedne izgovorene riječi.
- To je zaista veliki zadatak i svi zajedno jako smo se ozbiljno bavili time da zajedno nađemo priču, a zatim pokretima i gestikulacijom, što je bilo jako zanimljivo istraživanje, tu priču i izrazimo. Trebalo je pronaći najbolji način kako komunicirati s djecom a da pri tome ništa ne govorimo. Stoga smo "Praljude" sveli na čistu esenciju i čistoću kazališnog izričaja. Naravno, jako je puno u njoj i rituala, teatra sjena - objašnjava Ruždjak. Priznaje da je upravo to bio i veliki redateljski izazov, jer njegov je glumački ansambl oslonjen na pravu, nepatvorenu igru, te stoga kaže kako je najteže bilo postići da priča bude povezana i djeci razumljiva, ali i prilagođena dječjoj pažnji, jer je namijenjena mališanima od pet godina naviše.
Govoreći o radu na predstavi, Ruždjak je rekao da su istraživali to vrijeme, da su njihovi praljudi točni, jer predstava je i važan dio učenja djece o kamenom dobu, ali ističe da se s glumačke strane ekipa zapravo oslonila na sjećanja:
- Pokušali smo se prisjetiti kako je to bilo kada smo bili djeca, nastojali shvatiti kako reagiraju bebe, jer to je otprilike pračovjek, kako smo stali na noge, počeli se služiti rukama... Nismo izmišljali priču, u tom danu iz njihova života sve je moglo biti baš tako, to smo radili prema znanstvenim istraživanjima, ali ima tu i humora, pa i prvih ljubavi - kaže Ruždjak. Na pitanje kako je riješio glazbu, bez koje je svaka predstava prazna, odgovorio je:
- Sva glazba ide iz likova na sceni i ona je od presudne važnosti. Štoviše, funkcionira i kao dio dramaturgije. Nema eksternih zvukova, instrumenti su vrlo bazični, možemo reći špiljski. Glazbe nema previše, jer bi to bilo jako loše, nametnuto. Zamislite samo neku matricu kako odjekuje spiljom! Tako da zapravo glazbe i nema, ali kada se pojavi, onda se čuje na posve drukčiji način, ona ovdje nije dio atmosfere, nego nešto bitno drukčije i važnije za priču.
Ističe da će "Praljudi" zaposliti i vatrogasce iz Trešnje jer je vatra važan dio priče.
- Željeli smo da djeca vide tu muku, kako je teško upaliti vatru, da nauče da je to bio mukotrpan posao. Priča ide od jutra do večeri, a kada upale vatru, na sceni od nje nastaju sjene, a naša priča postaje i priča o počecima umjetnosti - kaže Radovan Ruždjak. Svjestan koliko je različitih teorija o tome zašto su ljudski preci počeli crtati životinje na zidovima pećina, on je za svoje male gledatelje odabrao vrlo poetsko objašnjenje:
- Naša je teorija da su ljudi počeli crtati likove životinja zbog grižnje savjesti, kako bi samima sebi oprostili što su ih ubijali u lovu kako bi preživjeli. Meni je to najljepša teorija, jer tada je ljudski mozak bio jako vezan sa svime što ga je okruživalo i vjerujem da je bilo kakvo ubojstvo čovjek tada osjećao kao veliki grijeh nad prirodom, o kojoj je potpuno ovisan. Zato smo djeci pokazali kako dječak koji svojim prvim lovom postaje odrastao član obitelji, zbog grižnje savjesti želi ovjekovječiti tu životinju, kako bi ona na stijeni pećine dalje živjela.
Da ne otkrivamo detalje, mislimo da će "Praljudi" biti pravo kazališno otkriće, a Ruždjak kaže da je njemu kao redatelju najvažnije da predstava ničim ne podilazi djeci:
- Priča je vrlo kompleksna, u njoj ne postoji samo jedno moguće "čitanje". Kraj je potpuno otvoren kako bi se svakom djetetu ostavila njegova asocijacija. Svima nam je bilo važno svakom malom gledatelju omogućiti njegovo vlastito mišljenje o tome što je vidio i da svatko od njih osmisli svoj kraj priče. Otvorili smo priču tako da ne moraliziramo, da ništa ne sugeriramo nego da djeci ostavimo slobodu da zaključe što misle o tome. Naravno, u tome nam pomaže to što nema teksta koji bi ih mogao odvući na neku stranu. Priča podržava i uvažava mišljenje svakog pojedinca, a rekao bih da su upravo takvi projekti najrjeđi u dječjim kazalištima. Stoga mi je neizmjerno važno da predstavom djeci poručimo da se ne srame svog mišljenja.