Dobitnica Bookera rekla mi je: Ja se javljam na natječaje, moraš i ti!

Po zanimanju sam liječnik za duševne bolesti, psihijatar, ali i čovjek koji je dugo vremena imao podstanara pisca. Držao sam ga i njegovao i na neki način uzdržavao.” Tako govori Dragan Pavelić, rođen u Sarajevu 1946. od oca Zagrepčanina i majke Bosanke, koji je za rukopis “Proljeće u Karolinentalu” dobio ovogodišnju nagradu VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman.

Ta podvojenost, nastavlja, u njega je stara stvar. “Nisam postao pisac”, kaže, “kad sam objavio prvu beletrističku knjigu ‘Bosanski ljetopis 1992. –1993’. Sve što mi se događa danas, a isto vrijedi za svakoga, staro je koliko i ja. Mnogi se ljudi čude kada dođe do konverzija u životu; to samo na prvi pogled izgleda neobično, a nije. Mi to nosimo od naših početaka. Nekada nešto i skrivamo jer se bojimo svih dijelova sebe.

Sigurnije i probitačnije bilo mi je biti tridesetak godina kliničkim liječnikom u sarajevskoj bolnici na Koševu; trebala mi je karijera, svaki liječnik voli karijeru, i to ne bilo kakvu. Podstanar se povremeno javljao, ali sve u svemu bio sam s njim u hladnim odnosima. Pokazalo se da unatoč svemu on u meni nije umro. Rat je bio poticaj za pisanje”, objašnjava Pavelić kako se psihijatar pretvorio u književnika.

Kako ste se ohrabrili prijaviti na VBZ-ov natječaj?
– Mislio sam da sam posljednji čovjek koji bi se utrkivao, ali dođu godine. Poslušao sam pametnije i mlađe od sebe. Moja znanica, književnica, dobitnica Bookerove nagrade, rekla mi je: Ja se javljam na natječaje, što se i ti ne bi javljao. Čovjek ima taštinu, iako je natječaj anoniman, neuspjeh mi ne bi ugodno sjeo na savjest. Procijenio sam da bi moglo proći. U tajnosti sam kopirao rukopis i predvečer ga odnio na poštu. Možda sam računao i na sastav žirija i njihov senzibilitet za bosansku temu.

Pisci iz Bosne postaju nezaobilazna činjenica u hrvatskoj književnosti. Spomenimo Jergovića, Mlakića, Lovrenovića, Štiksa, Stojića, J. Matanović, a sada eto i Vas?
– To je činjenica koja se više ne može nijekati ni marginalizirati. Sreća je za hrvatsku sredinu što je napokon počelo prepoznavanje. Ljudi iz Bosne znaju pripovijedati lijepim hrvatskim jezikom, srednja Bosna je, kaže moj prijatelj Ivan Lovrenović, Toskana hrvatskoga jezika. Ako je to istina i ako je to nešto što ima društvenu vrijednost, zašto to ne bi bilo prepoznato u drugoj sredini u kojoj smo domaći.

Kako stranci iz Vašeg romana vide Bosnu?
– Razumjeti Bosnu moguće je jedino ako postaneš Bosanac, inače je nikad nećeš shvatiti. Isti je slučaj sa Zagrebom. Stranci su postajali najautentičnijim Zagrepčanima, zaljubljeni u grad.

Znaju li današnje Sarajlije za dolinu Karolinental iz Vašeg romana – metaforu za idiličan i lijep život?
– Za njega zna moja generacija do koje je još došao val mentaliteta austrougarske i otomanske Bosne, i posljednja koja ga pamti. Karolinental je danas dio grada, a u mom djetinjstvu je bilo izletište.

Dižete li Vi svojom knjigom spomenik takvom već nestalom Sarajevu?
– To bi bilo pretenciozno. Ja sam samo običan svjedok vremena. I u knjizi kažem: sudbine se ponavljaju, ali vrijeme nikada. Ne bi bilo mog zanata, ne bi bilo psihoanalitičke tehnike da se sudbine ne ponavljaju. I danas Edip i Elektra žive u nama.

Je li roman potpuna fikcija ili ima osnove u realnosti?
– Tradicija je bosanskog spisateljstva da se uvijek piše na faktima, da se stvari postave u autentično vrijeme, na ćupriju koja postoji, a da se na nju dovede koga se želi. Tu je piščeva sloboda.

Je li Vam pisanje bilo lijek poslije drastičnog rastanka sa Sarajevom?
– U mom je slučaju pisanje više od lijeka, možda prvi impuls za književni rast, i čini mi se da napredujem neovisno o tome je li to ljekovito. Da doživim 150 godina, ja bih bio pisac pravi. Kasnim, stalno kasnim.