Poznata zagrebačka pjesnikinja, slikarica i književnica Sonja Zubović točno je na dan otvorenja Interlibera te zatvaranja 18. međunarodnog festivala Slavenski zagrljaj, 12. studenog 2024., nagrađena Pjesničkom alejom ruža. Njezina najnovija zbirka poezije "Svatko. Netko. Nitko." objavljena je na čak pet jezika, a što je bio i povod za ovaj razgovor.
Ovog tjedna dobili ste nagradu Slavenske akademije za književnost i umjetnost nazvanu Pjesnička aleja ruža. Možete li nam reći o kakvoj se nagradi radi i što vam ona znači kao književnici?
Međunarodnu nagradu Pjesnička aleja ruža u spomen na poljsku pjesnikinju Barbaru Yurkovsku Navratovu dodjeljuje ogranak Slavenske akademije za književnost i umjetnost poljskih pjesnika sa sjedištem u Londonu. Nagrada se dodjeljuje damama u poeziji koje svojim stvaralačkim radom obogaćuju i doprinose ružičnjaku slavenske kulture i književnosti. Počašćena sam jer je moj umjetnički rad prepoznat na međunarodnoj razini, a posebno sam sretna jer time doprinosim osnaživanju prisutnosti našeg prekrasnog hrvatskog jezika i književnosti u književnom ružičnjaku svijeta.
Upravo je predstavljena vaša zbirka izabranih pjesama "Svatko. Netko. Nitko." Što se krije iza tog zanimljivog, pomalo enigmatičnog naslova?
Dobro je dok se god pitamo što je pjesnik htio reći. Postavljanje pitanja i propitivanje uvijek idu ruku pod ruku u interakciji između čitatelja i autora. Naslov knjige "Svatko. Netko. Nitko" stih je iz jedne pjesme koja govori o žudnji čovjeka za pripadanjem i ljubavlju jer uvijek je oko nas svatko pa tu i tamo i netko tko ima određeni značaj za nas, a uvijek ima oko nas i puno nevažnosti koje sam u stihu imenovala kao Nitko.
U vašoj zbirci na neki način tematski dominiraju dva svijeta – civilizacija i priroda. Jesu li oni nužno u suprotnosti ili ih na neki način možemo pomiriti? Ako smatrate da možemo – kako to trebamo (u)činiti?
Priroda je iskonsko mjesto za život ljudskog bića i to ne treba zaboraviti. Od prirode se uvijek ima što naučiti, višestruke su dimenzije dobitka za dušu i tijelo. Oslobođeni pritiska točnih satova otvaramo krila za let u stvaralaštvo. Civilizacija ima svoje vrijednosti, ugode i ljepote, ali kao u svemu, najvažnija je mjera. Osobno živim na unutra, a ne na van, imam bogat unutrašnji život. Slušam svoje srce, a srce je mjera svih stvari. Preporučujem.
"Svatko. Netko. Nitko." objavljena je na čak pet slavenskih jezika pa su tu uz hrvatski i bugarski, slovački, ukrajinski i ruski. Da okrenem malo lopticu pa pitam – čitamo li u Hrvatskoj premalo autore koji izvorno pišu na slavenskim jezicima? Jesu li oni našoj publici ipak bliži po načinu pisanja ili temama koje obrađuju?
Kvalitetan autor je kvalitetan autor bez obzira na kojem jeziku izvorno piše, ali svakako je potrebno osvijestiti da puno više prilike zaslužuju i kvalitetni autori koji izvorno pišu na slavenskim jezicima. Ne zaboravimo da je posebno važno podržavati i čitati hrvatske autore. Statistički gledano, s obzirom na broj stanovnika i broj talentiranih sjajnih autora koje imamo, mogli bismo glatko biti viceprvaci svijeta. Svaki prijevod bilo kojeg hrvatskog autora dobitak je za sve nas. Kao čitatelj s poštovanjem uzimam knjigu u ruku sa željom da nakon što tu knjigu pročitam mogu biti još bolji čovjek jer to jedino ima smisla.
Na bugarski jezik prevedeno je i više vaših ranijih djela, a ne tako davno u Bugarskoj ste nagrađeni i uglednom nagradom "Srebrno leteće pero" za cjelokupni umjetnički doprinos u toj državi. Što mislite, zbog čega vaša djela tako dobro prolaze kod tamošnje publike i kritike?
Ekološki roman za mlade "Probuđena zvona" 2015. godine promovirala sam u Bugarskoj i tom prilikom izdavač je organizirao da bugarska djeca naprave ilustracije nakon čitanja djela, a ja sam se kasnije potrudila da te njihove ilustracije izlože u jednoj narodnoj knjižnici u Zagrebu. Glavni likovi u tom romanu su patuljci koji spašavaju planet i sve je krenulo s njima pa se ponekad šalim da samo oni znaju odgovor na pitanje kako se dogodila ta lijepa umjetnička povezanost sa zemljom poznatom po ružama. Pjesnička suradnja sa Slavenskom akademijom za književnost i umjetnost dogodila mi se malo kasnije i iz godine u godinu je kvalitetno i kontinuirano rasla.
Zašto kroz svoje pisanje često afirmirate dobrotu i neke, nazovimo ih, lijepe, pozitivne priče? Pitam vas to zbog toga što u književnosti, ali i općenito u društvu prevladavaju uglavnom negativne, teške teme, što je i drugi dio mog pitanja – zašto kao društvo stremimo toj negativi umjesto pozitivi?
Otvara se pitanje kriterija i ukusa. Kakvi su kriteriji i kako se definira ukus. Čitanjem djeca odrastaju u ljude koji misle, ali nije svejedno što čitaju. Hrana za dušu je i kao hrana za tijelo, treba se hraniti zdravom hranom, a ne nezdravom, od koje se može razboljeti. Jednom je netko rekao da je život opasan po život, a na žalost danas se djeca i mladi u procesu odrastanja mogu susresti s puno loših životnih okolnosti. Meni je stalo da ih unatoč svemu lošem ohrabrim ukazujući na svjetlo i dobrotu oko njih. Ako sam time pomogla jednom jedinom čitatelju, sve je imalo smisla jer spasiti jedan život znači spasiti cijeli svijet pa, eto, to je nada moje male kapi u slapu života.
Vidimo li ikakve pomake kada je u pitanju čitanje kod mladih, ali i ljudi općenito? Hoće li se knjiga ikada vratiti na velika vrata ili je ta bitka "izgubljena" jer su prevladali TikTok, Instagram, YouTube i druge platforme na kojima prevladavaju video i fotografija, a riječi se moraju tražiti povećalom?
Prije svega čovjek se mora na velika vrata vratiti sam sebi. Knjiga nije izgubila bitku ni s filmom pa neće ni s digitalnim platformama. Za sve je važna mjera. Mlade treba razumjeti i pomoći im jer za sve što ide krivo odgovorni su odrasli! Djeca i mladi opterećeni su s previše obaveza pa i sadržajima koji se uče da bi se drugi dan zaboravila. Puno je toga okrenuto naopako i ide protiv duše, ali puno je i onih koji žele pomoći da stvari budu bolje.