Kada je kanadski redatelj Paul Almond 1964. u sklopu dokumentarnog TV serijala World in Action snimio dokumentarac “7 UP” o četrnaestero sedmogodišnjih Britanaca, sasvim sigurno nije znao da pokreće jedan od najvećih, ako ne i najveći eksperiment u povijesti dokumentarnog filma.
Intervjui s djecom različitih klasnih zaleđa trebali su poslužiti kao ilustracija tezi da socioekonomske prilike u kojima se rodili neizbježno određuju njihov put u odrasloj dobi. Je li moguće, pitali su se autori, da su klasne podjele u Velikoj Britaniji šezdesetih bile toliko snažne da pripadnici siromašnih slojeva u startu nisu imali šanse, dok se uspjeh privilegiranih gotovo podrazumijevao?
Vjerojatno bi sve ostalo u sferi vješto ilustrirane pretpostavke da se Almondov asistent Michael Apted za sedam godina nije vratio istim protagonistima, uvjerivši roditelje da dopuste ponovno snimanje svoje djece. Provjeravajući inicijalne teze o smjeru njihova odrastanja, došao je do gotovo frapantne potvrde činjenice da u Velikoj Britaniji sistem jednostavno radi protiv slabijih i ranjivijih, ali i da oni od najranije dobi internaliziraju ideju predodređenosti za uspjeh ili neuspjeh, pa se ambicije djevojčice iz radničke klase ne miču dalje od karijere prodavačice u lokalnoj trgovini, dok bogati Andrew, koji je već sa sedam godina izjavljivao da redovito čita The Financial Times, nije imao nikakvih dvojbi da će se upisati na Cambridge i postati odvjetnik, što se i dogodilo.
Aptedov interes za protagoniste održao se do danas: vjerno im se vraćao svakih sedam godina prateći njihove životne uspone i padove, strahove i nadanja. Od 1964. do 2012., kada je snimljen posljednji film s tada 64-godišnjim likovima, njihovi životi ilustracija su smjera u kome se razvijala cijela zemlja, s ponavljajućim pitanjima klase, ali i religije, obitelji, sreće, te načina na koji psihičko i fizičko zdravlje utječe na nečiju temeljnu egzistenciju. Fascinantno je što je redatelj u tom periodu uspio zadržati gotovo sve protagoniste: neki su otpadali i vraćali se, često i pred kamerama izražavajući podijeljene osjećaje prema projektu i svojem eksponiranju, dok je samo jedan muškarac zauvijek odustao nakon što su snimljena prva tri filma.
Zanimljivo je da se upravo on jedini odlučio profesionalno baviti filmom, i to također dokumentarnim, no istovremeno sudski goni Apteda i traži izbacivanje svojeg lika iz svih kasnijih filmova. Apted nevoljko poštuje njegovu želju te kaže da samo želi doživjeti 2019. godinu kako bi kao 99-godišnjak snimio zadnji film o svojim junacima. Prva dva filma ovog iznimnog serijala prikazana su sinoć u zagrebačkom MM centru, a ostali su na rasporedu idućih tjedana.