Predstavljanje snimljenih izvedbi disertacijskih skladbi skladatelja doktorskog studija na Sveučilištu Stanford jedan je od dvaju programa hamburškog ansambla Decoder na Muzičkom biennalu Zagreb, a oba se održavaju 16. srpnja u Pogonu Jedinstvo. Autori čija se djela predstavljaju su Davor Branimir Vincze iz Hrvatske te Julie Herndon i Chris Lortie iz SAD-a, a njihove jednočinke inspirirane su životom i stvaranjem Gertrude Stein i Alice B. Toklas, boksom i trgovinom organima, kao i poezijom Erica Shirlota.
Upravo Davor Branimir Vincze u intervjuu nam je ispričao više o svojoj karijeri, ali i o tome kako se odlučio baš za Stanford. Ispričao nam je i o svojim počecima na MBZ-u. "Prvi MBZ na kojem sam sudjelovao bio je 2015. godine. Imao sam jedan kratak komad za antifonus, to su bila tri vokala i čembalo. Neposredno prije toga dogodila se strašna nesreća u kojoj su teroristi pobili cijelu redakciju i onda sam inspiriran time napravio cijeli jedan komad posvećen toj cijeloj priči. Čembalo je imitiralo tiskarsku mašinu, a tekst je napravio jedan moj francuski kolega te se sve svodilo na slogove na francuskom. Francuzi inače drugačije izgovaraju slogove nego što se sama slova izgovaraju pa je to bila igra sa slogovima kao tiskanje i na neki način je to bila ideja iza komada koji se zvao "E"”, rekao je.
Ispričao nam je kako se odlučio za Stanford. "Dok sam živio u Parizu sam osjetio potrebu da napravim još jedan dodatni korak u obrazovanju, da odem dublje od onoga što sam radio do onda i tu se zapravo pojavila ideja da pokušam napisati doktorat u SAD-u. Doktorati u Americi su u načelu plaćeni i traju dulje, tj. ima velika razlika između američkih i europskih doktorata. Europski doktorati su bazirani na tome da se u dvije do tri godine čovjek profilira i napiše svoj doktorski rad u relativno kratkom vremenu, ali istovremeno uglavnom nisu financirani. U Americi je situacija nešto drugačija, doktorati traju pet godina iz razloga što je to i prilika da se stekne radno iskustvo predavanja. Zapravo su dodatne dvije godine i period u kojem je čovjek obavezan predavati mlađim studentima. Doktorati ondje su podijeljeni u tri cjeline. Prva godina je skraćeni master, druge dvije godine su period kada se predaje. Oni nemaju asistente i docente, već njima na fakultetima doktoranti predaju. Zadnje dvije godine je čovjek asistent istraživač i tu se više fokusira na svoju dizertaciju. Ja sam upao na Sveučilište u Chicagu te Stanford i odluka je bila zaista teška. Sveučilište u Chicagu je također renomirani fakultet, ali obzirom da Chicago nije imao institut za elektronsku glazbu što je bitno za moj izričaj, odluka je pala na Stanford. Pored toga sam razmišljao i o praktičnim razlozima, a Kalifornija je pitomija u smislu temperatura od Chicaga. Sveučilištu u Chicagu sam se ispričao jer mi je bilo žao što ih moram odbiti, ali sam nakon tri godine što sam bio u SAD-u ipak ondje bio na razmjeni na godinu dana pa sam uspješno uspio spojiti ta dva sveučilišta", kaže Vincze.
Otkrio nam je i odakle crpi inspiraciju. "Inspiracija je stalno tu. Ono što je u posljednje vrijeme puno bitnije od inspiracije je pronaći stvari koje čovjeka iskreno zanimaju i koje iskreno rezoniraju sa tvojom osobnošću. Ono što meni nikada nije nedostajalo je ideja. Moj najveći problem kao kompozitora je bila ta nekakva neopredjeljivost, sve me zanimalo. Volim različite vrste muzike, volim promatrati kako ljudi kuhaju, kako hodaju, kako se ponašaju... Tijekom godina sam pokušavao profilirati ono što ja jesam kroz tu glazbu. U posljednje vrijeme dosta gledam što s umjetnom inteligencijom pokušavam napraviti, ali više iz kuta nesavršenstva toga svega, u kojem ljudskost i neljudskost skupa djeluju. U tom trenju tih dviju strana za mene iskače inspiracija, koja se poklapa s mojom dualnom osobnošću i izlazi van u glazbenom smislu", zaključio je Davor Branimir Vincze.
Cijeli program trećeg bloka Muzičkog biennala Zagreb možete pogledati ovdje.