Za roman “Zona” francuskog živopisnog autora Mathiasa Énarda, koji je netom objavila Fraktura u prijevodu Ivane Šojat Kuči, pisalo se da je roman koji ima rekordno dugu rečenicu neprekinutu točkom. Ipak, Énard je u svoj opsežni povijesno-špijunski roman-rijeku utkao i podroman fantomskog pisca Rafaëla Kahle o palestinsko-izraelskom ratu koji se odvijao na tlu zlosretnog Libanona. Énardu, poznavatelju arapskog i perzijskog jezika koji se očito jako dobro razumije i u rad sigurnosnih službi, ni taj podroman nije bio dovoljan da bi dodatno opteretio složenu strukturu svog proznog Golijata. Pa je onda svom glavnom junaku Francisu Servainu Mirkoviću, pretencioznom Francuzu hrvatskog podrijetla (po majci) omogućio i zamjenu identiteta pretvorivši ga u psihički bolesnog Francuza Yvana Deroya. Već vam je i ovako jasno da je Énard svojoj publici priuštio knjigu koja nalikuje na literarno minsko polje.
Hrvatskom čitateljstvu “Zona” će biti iznimno zanimljivo štivo s obzirom na to da spomenuti avanturist Francis, uz oduševljenje majke Hrvatice čija je obitelj bila na Pavelićevoj strani u Drugom svjetskom ratu, na početku srpske agresije na Hrvatsku odlazi na hrvatska ratišta i bori se za hrvatsku slobodu. I to u Hrvatskoj, u Bosni i u Hercegovini. Svim svojim silama, vrlo zdušno i emotivno. I na toj uvjerljivoj ratnoj epopeji sprijateljuje se s dva hrvatska ratnika. Pa se u “Zoni” mogu iščitati nevjerojatno plastično i potresno opisane scene iz Domovinskog rata koje, naravno, nisu nikakva iznimka od sličnih ratnih scena koja se u ljudskoj povijesti odvijaju stoljećima. Rat je rat. U njemu se ubija, to nije kupnja kikirikija u supermarketu. Tako je i čitava “Zona” stravično mračan, gotovo halucinantan pogled u povijest ljudskih ratnih stradanja na cijelom prostoru Mediterana. Énard se razbacuje svojom očito bujnom erudicijom, njegov roman prepun je stvarnih povijesnih likova, no od te bujnosti čitatelj ponekad ne može razlikovati stvarnost od fikcije i činjenice od tlapnji. Pa i očito odlično brifiranom i upućenom Énardu, koji minuciozno piše o situaciji u Libiji, Libanonu, Egiptu, Turskoj, Grčkoj, Siriji, Palestini, Izraelu… potkrada se ono sada već ofucano Malaparteovo spominjanje ljudskih očiju koje je ovaj talijanski pisac navodno ugledao na radnom stolu poglavnika Ante Pavelića. Ide Énard i dalje. Njegovi su protagonisti i zloglasni Vjekoslav Maks Luburić, ali i general Tihomir Blaškić, u romanu se otvoreno spekulira o broju žrtava Jasenovca (opet je to brojka od 80.000 dosad izbrojenih žrtava pomnožena s četiri), kao što se navodi i da su Bošnjaci sami sebe bombardirali u opkoljenom Sarajevu!?
Naravno, ovo su samo usputne sličice iz Énardove impozantne ratne prozne freske kroz koju se strastveno putuje otvorenih očiju i u kojoj se hrabro, pa i s određenom količinom kaskaderske spisateljske ludosti propituju službene istine i javne tajne. Énard pri tome ipak nije sudac pa čak ni porotnik, daleko od toga. Možda je ponajprije skretničar. Svog je junaka Francisa ipak odjenuo u idealističku odjeću. Dopustio mu je razočaranje ne samo u poslu, nego i u ljubavi i obitelji. I omogućio mu romantični bijeg željeznicom od Milana prema Rimu, gdje će Vatikanu prodati ljudske tajne u malom kovčegu i možda tako spasiti dušu, ako je to u ovom ukletom prostoru Mediterana uopće moguće.
>> Julijana Matanović kavi vraća obiteljsku toplu ekskluzivnost
>> Graves Isusu prilazi kao čovjeku koji je imun na iskušenja
Baš se pitam je li autoru ovog članka Denisu Derku prezime prije bilo Drk pa je ubacio to e da izgleda pristojnije jer poznato je da postoji prezime Drk , recimo znam za onog varaždinskog tajkuna Dragutina Drka . Opet mi radoznalost ne da mira pa se baš pitam je li prezime Drk ima veze sa glagolom drkati tj.masturbirati.