Djevojčica koja htjede zagrliti svijet

Živjela jednom, na rubu zemlje, jedna djevojčica koja imaše mnogo ljubavi, u srcu, s kojom htjede zagrliti svijet, čitav svijet. Mjesto u kojem življaše, s bakom i djedom, ponad ogromne vode i beskrajne izmaglice, podsjećalo je na težinu zadatka s kojim bi rođena, prepuštena starcima i ostavljena zanavijek. Otkuda i kako, zašto bi stvorena s takvom jedinstvenom željom, koju to igru nada joj sudbina, zašto baš njoj koju izostanak roditeljske ljubavi osudi na samoću i sućut bližnjih? Nepotrebno je udubljivati se u njene razloge i tražiti objašnjenja, jerbo to ničemu ne vodi. Važno je znati da djevojčica htjede zagrliti svijet i prenijeti mu svoju plamteću ljubav, koju imaše u nesvakidašnjem obilju, svima koji nastavaše poznatu zemlju, njeno središte i sve rubove, te pokoji pobunjeni dio kopna nastanjen rijetkim žiteljima i još rjeđim psima.

Imala je neodređene godine, ne bješe nit mala nit odrasla, ni dijete ni djevojka, s otvorenim pogledom i nemirnim rukama koje milovahu lišće loze i grančice masline, govorahu njeni bližnji: stare poput Krista.

Jednog jutra, dok se maglica sporo dizala nad pučinom, ugleda ona bijelu točku što približavala se stijenama na kojima stajaše upiljena u obzorje. Uskoro razazna lađu sa širokim bijelim jedrima, napetim i uperenima vjetrom k njenoj obali. Znatiželja je obuzme i nada da ugledat će živo biće na palubi, no iznenađujuća bi činjenica da na barki ne bje ni žive duše i da napuštena lutala je morskom plaveti.Što učiniti? Popeti se na brod, istražiti ga?

To i učini, uz izvjesno dovijanje i nespretnost; pope se na palubu, uđe brodu u utrobu i ustvrdi da je sablastan, bezljudan i sam samcat, da dolazi k njoj jednako samoj samcatoj s određenim razlogom. U trenu odluči prepustiti se sudbini – odriješi konop s broda koji prvotno veza za hrid, te se prepusti strujama i vjetru, pustolovini koju potajno žudješe, a našavši razgrnutu postelju u potpalublju, umorna od veranja i pretraživanja, prilegne i zaspi.

Lađa mora da je bila začarana jer čim se probudi, uoči da je napučena bićima, jedva vidljivima: ali što dalje od kopna odmicahu, sve jasnijima, sa sve više života i pokreta – čak i zboriti počeše s njome na jeziku koji ne znade, ali ga začudno razumješe u potpunosti.

Preniješe joj bića, ljudima slična, samo nešto sitnijega stasa, svoju radost i spremnost da je uprave na put plana predaje ljubavi njene cijelome svijetu i ljubavi potrebnima.

Brzo se svikla na nečujnost pokreta nepoznatih joj stvorova; iako nije shvaćala kako funkcioniraju – sve joj je kod njih otprve bilo jasno: razlog i cilj i svrha.

Plovili su, plovili, danima, možda i tjednima. Hraniše je ožegnutim snijegom, poput bjelanjka, žeđ joj gasiše vodom koja padaše iz njihovih naručja; a onda – jednoga podneva približe se raskošnoj luci bjelasnoga grada u kojemu zvona zvoniše neprestance, slamajući se o rubove palača, te spuštahu mostovi, ritmom koračnica, preko zaštitničke vode iz dubokih opkopa. Mnoštvo je iščekivalo našu junakinju na gatu i ohrabrena njegovim klicanjem siđe ona s lađe i uputi se k ljudstvu koje otvaraše pred njom put. Vodio ju je u palaču od ametista s otvorenim moćnim vratima kroz koja uđe u prostranu dvoranu u čijem središtu, na prijestolju, sjediše kraljević. Mlad, nestrpljiv, znatiželjan.

Hrabrost je napuštaše postupno, što više mu se bližila, i zaledi joj se osmijeh čim stade preda nj.

– Što tražiš, djevojko, u mom kraljevstvu? – upita je princ s trona.

– Tražim svijet kojemu ću pokloniti svoju ljubav – kaza djevojčica – ostavih zbog njega, i bez pozdrava, djeda i baku s kraja svijeta i dođoh k tebi, tragom više sudbine, da otkrijem ti, prinče, svoju tajnu namjeru i ispunim svoj usud.

– Kojem svijetu bi htjela dati ljubav, djevojko? Za čim zapravo čezneš?

Evo noćas, sanjao sam da ću danas sresti svoju ljubav. Mora da si ti ta ljubav koju mi u snu najaviše anđeli!

– Ali moja ljubav, moj plam, može sažgati čovjeka koji nije odabran i spreman za nju – reče ona.

– Ja spreman sam – reče kraljević, s uvjerenjem koje obara hrastove. – Odavno pripremah svoje srce za tvoj dolazak. Tko jednoj osobi dade ljubav, dao ju je cijelome svijetu. Ja sam pripravan biti tvoj svijet, djevojko!

I shvati djevojčica da je na putu odrasla i postala djevojkom, da je u moći dati, ali sada i primiti, ljubav. Smiješak joj se prelije licem i pruži kraljeviću obje svoje ruke.

Od tada, u sprezi skladnoj, življaše – snatreći sretno o svijetu ljubavi i ljubavi svijeta, sudbinski darovani blagoslovom poistovjećenih bića.